Nova studija kaže da je promena strukture leda bila nagla, što je svima otežalo život, od sitnih algi do polarnih medveda.

U aprilu 1895, kada je slavni norveški istraživač Friđtof Nansen pokušao da pređe preko zaleđenog Arktičkog okeana da bi stigao do Severnog pola, zaustavili su ga beskrajni nizovi masivnog morskog leda. "Bio je to pravi haos od ledenih blokova, koji se protezao do horizonta", napisao je Nansen u svom izveštaju o ekspediciji. Prevlačenje saonica preko njih "umorilo bi i divove".
Ako je suditi prema nedavno objavljenom istraživanju u časopisu Nature, kvrgavi ledeni pejzaž koji je osujetio Nansena sada je uglavnom prošlost. Arktički morski led pretrpeo je naglu i trajnu promenu u svojoj strukturi - od debelog i izbočenog do tankog i ravnog. Promena se dogodila oko 2007. godine, kada je rekordno nizak letnji ledeni pokrivač pokrenuo povratni ciklus rastuće toplote okeana.
Sada, kada se ledene plohe sudare, veća je verovatnoća da se tanji morski led razbije nego da se stvori ledeni breg – proces sličan skupljanju harmonike tokom kog se led zbija. Tanak, ravan led se takođe brže kreće preko okeana, pa plohame imaju manje vremena da narastu. Brže kretanje ploha takođe otežava život onima koji se na njih oslanjaju da bi preživeli.
"Morski led je za arktički ekosistem ono što je tlo za šumu", kaže Flavio Lener, klimatski naučnik sa Univerziteta Kornel i Polar Bears Internešnala. "Brze promene poput ovih će uticati na svu faunu i floru koja zavisi od morskog leda, od sitnih algi ispod leda do velikih predatora poput polarnih medveda."

Grebeni čine arktički morski led debljim i čvršćim. Odozgo izgledaju "kao Lego kocke na izduženoj gomili", kaže Mats Granskog, koji je deo istraživačkog tima koji od 1990. godine prati morski led u Framskom moreuzu — glavnoj kapiji između Arktika i Atlantskog okeana. Ovaj debeli led se smanjio za polovinu od 2007. godine, izveštavaju glavni autori studije Hiroši Sumata i njegove kolege iz Norveškog polarnog instituta.

Današnji morski led na Arktiku je više liči na snegom prekriven parking nego na haotične ledene blokove koje je Nansen video. Dve godine tankovanja letnjeg morskog leda - 2005. i 2007. - izložile su tamnu površinu okeana većoj toploti od sunca, dodatno smanjujući morski led i povećavajući toplotu u tekućem ciklusu, kaže koautorka Lora de Ster. Nalazi nove studije su u skladu sa satelitskim posmatranjima i drugim istraživanjima, kaže Džulijen Strova, stručnjakinja za daljinsko ispitivanje morskog leda iz američkog Nacionalnog centra za podatke o snegu i ledu i Univerziteta Manitoba.

Ledeni bregovi se formiraju kada se plohe sudaraju jedna o drugu, ili prelaze jedna preko druge. Pritisak čini da se delovi "deformišu" - gurajući blokove leda u zdepaste gomile. Ovaj proces je najbrži način da se led zgusne, kaže Sumata. Međutim, tanji led ne može da proizvede tako velike izbočine, i krhkiji je, verovatnije je da će se raspasti kada se plohe sudare.
Kao i kod santi leda, 90 odsto ledenog brega je ispod vode. Grebeni na donjoj strani mogu da idu i do 19 metara u dubinu. Ali Transpolarni drift tok — moćna struja koju je Nansen otkrio namerno zamrzavajući svoj brod u ledu — ubrzala se za više od trećine od 2007, izveštavaju istraživači. Današnji led ima manje snage da se odupre silama koje ga guraju preko Arktika i izlaze u topliji Atlantik. Shodno tome, prosečan životni vek ledene plohe je skraćen za više od 1,5 godine.

Tanji, ravniji, brži — novi oblik leda mogao bi da ima veliki uticaj na arktički ekosistem. Polarni medvedi, na primer, kako se povećava brzina ledene plohe i polarni medvedi moraju da hodaju brže kako bi ostali u blizini dobrih lovišta. Zbog toga oni na ovoj "ledenoj traci za trčanje" sagorevaju više energije, kaže Džon Vajtman, biolog sa Univerziteta Old Dominion i Polar Bears Internešnala. Promene ledenih uslova takođe prete sisarima, kao što su mehuraste foke i narvali, kao i domorodačke zajednice širom Arktika koje se oslanjaju na lov zbog hrane.

Na delu morskog leda koji se nalazi ispod nivoa mora sve vrvi od života. Gubitak grebena ispod vode mogao bi da smanji stanište za amfipode i druge male organizme, a poslednice bi se osetile u čitavom morskom ekosistemu. Tanji, ravniji led je takođe podložniji uništavanju arktičkim ciklonima, koji su u porastu kako se planeta zagreva. Novi izgled leda mogao bi da otvori Arktik za saobraćaj brodova i invazivne vrste. Postoje i one posledice kojih sada nismo svesni, nego ćemo za njih saznati kada se pojave. U međuvremenu, temperatura vode na Arktiku nastavlja da raste što dodatno otežava preživljavanje već tanjeg leda.
NAPISALA: ŠERIL KAC