Ovo tradicionalno vijetnamsko jelo, danas predstavlja rezultat istorijskih dešavanja kroz koje je ova zemlja prošla u prethodnih dva veka.

Mnogi će se složiti da je jedan od najboljih načina za upoznavanje drugog naroda ili države, uživanje u njihovim nacionalnim jelima. Kada je Vijetnam u pitanju, onda bi to svakako bila supa Pho - koja može da se konzumira u bilo koje doba dana, nebitno da li je topla ili hladna i iza koje se skriva jedna veoma zanimljiva istorija.
Istorija Vijetnama kroz supu
Istorija koja datira u 1887. godinu i period stvaranja Francuske Indokine. Naime, ova francuska kolonija je nastala spajanjem modernog Vijetnama, Kambodže i Kočinčina, a deceniju posle joj je pridodat i Laos. I baš ovde i tada se mogu naći prvi tragovi onoga što danas poznajemo kao supa Pho, koja kada se izgovara zvuči kao nešto između fa i fo.
Veruje se da je Pho nastao upotrebom kostiju goveda koje su Francuzi klali zbog mesa. Međutim, kako je recept postao brzo popularan, a klanje goveda zarad pravljenja supe veoma učestalo, 1939. godine zabranjena je prodaja govedine. Umesto nje je onda za pripremu počela da se koristi piletina i tako je rođena druga verzija ove supe - Pho ga ili supa od piletine, dok se vezija sa govedinom naziva Pho bo.
Nakon invazije Japana na Indokinu, Vijetnam je podeljen na severni i južni deo, što se takođe odrazilo i na recept dobro poznate supe. Prvi štand sa ovom supom u Hanoju je otvoren 1925. godine i predstavljao je odraz slave koju je supa stekla među stanovnicima severa. U međuvremenu, na jugu, jelo je steklo ogromnu popularnost zahvaljujući lakoći oblikovanja recepta po ukusu južnjaka. Restorani i ulični štandovi počeli su da je prave i prodaju širom zemlje.
Ipak, na komunističkom severu je ova supa u jednom trenutku bila i zabranjena, a recept se pod uticajima iz Sovijetskog Saveza kao i hrane koju su dopremali u vidu pšenice i krompira nije mnogo menjao. Nakon pada Sajgona - današnjeg Ho Ši MIna, 1975. godine, i ponovnog ujedinjenja zemlje pod komunističkom kontrolom, veliki broj stanovnika je emigrirao u Maleziju i Australiju, ponevši sa sobom i svoje recepte. Odakle su se raširili po ostatku sveta.