Izrađene su u balazaltnom monolitu uz upotrebu čekića i dleta i ukrašene predstavama koje se smatraju jednim od najvećih dostignuća likovne umetnosti Indije.

Skup od 29 hramova iskleasanih u stenama po imenu pećine Andžante, izrađene su u dve faze. Prva je započeta za vreme vladavine dinastije Satavahan u 2. veku p.n.e., a druga za vreme dinastije Vakataka u 5. veku n.e.. Verovatno da ništa ovde ne bi bilo specijalno - postoje mnoge drevne pećine u kojima su se nalazila svetilišta posvećena brojnim božanstvima, da se u njima prema mišljenju stručnjaka ne nalaze najlepši sačuvani primeri indijskog slikarstva.
Njihovo mišljenje je potvrdio i Unesko koji ih je svrstao na listu svetske baštine u austo-Aziji, 1983. godine.
Kako je sve počelo?
Spomenuto područje je u 2. veku p.n.e. bilo naseljeno budističkim sveštenicima. Oni su tada započeli sa preoblikovanjem pećina u kojima su naslikali predstave iz priča o prethodnim životima Bude. U jednom trenutku, oni su morali da napuste pećine usled napada hinduista.
Nedugo potom, tačnije u 5. veku n.e., oni se opet vraćaju ovde i započinju sa drugom fazom. Upravo u tom periodu napravljeni su najsloženiji primeri pećinskih hramova, dok predstave u njima predstavljaju klasične primere Zlatnog doba Indije. Svaki od njih je imao bogato ukrašen ulaz, sa jedinstvenom unutrašnošću koja ide u dubinu. Dok se na zidu suprotnom od ulaza uvek nalazila skulptura Bude.
Nakon perioda od dve decenije, one su opet napuštene iz nepoznatog razloga.
Bez obzira na situaciju, tokom vekova su odolevale zubu vremena. Sve dok prilikom lova na tigrove 1819. godine, britanska vojska nije otkrila ovo neobično mesto i uticala na činjenicu da priče o neobičnim pećinama stignu do ušiju avanturista i istraživača. Ovo je ubrzo rezultiralo prvim naučnim istraživanjima.