Na manje od 200 kilometara od Marakeša, nalazi se Esaura. Međutim, za razliku od drugih poznatijih turističkih atrakcija, ona je za mnoge i dalje nepoznata destinacija - zbog čega se kaže da je najbolje čuvana tajna Maroka.

Ulazak u grad je moguć kroz jednu od tri monumentalne kapije, koje vode do njegovog jezgra. Dok je istorijski centar pun malih prodavnica koje prodaju rukotvorine tipične za region Marakeš Safi - grnčariju, predmete od tuje i tradicionalni nakit. Pored toga, tu se mogu naći i tezge sa svežim voćem i ribom, prodavnice začina ili arganovog ulja, butici u kojima se mogu kupiti korpe i predmeti od rafije sa Madagaskara i mnoge druge radnje čiji rafovi su ispunjeni šarenim cipelama i tipičnom marokanskom odećom.
Način na koji je Esaura zamišljena i izgrađena nije logičan, jer se pri napuštanju glavne avenije i prolasku kroz okolne uličice razlikuju tri prostora u kojima se odvija većina gradskog života: s jedne strane - verski centri, sa druge - trgovačke ulice i na kraju - ulice rezervisane za stambene jedinice.
Ovde vlada tolerancija
Pored izvanrednih klimatskih uslova, Esaura se razlikuje od drugih marokanskih gradova po tome što je od svog osnivanja izgrađena kako bi se u njoj negovale poštovanja i tolerancija. Dokaz za to su muslimani, Jevreji i hrišćani koji koegzistiraju u savršenoj harmoniji.
Svugde na fasadama zgrada se mogu videti simboli tri religije: polumesec, Davidova zvezda i školjka. Međutim, daleko od toga da svaki od njih odgovara religioznim centrima ili prostorima posvećenim nekoj od konfesija, istina je da su svi pomešani baš kao i njihovi stanovnici. Drugim rečima u Esauri je uobičajeno da na zelenim vratima koja označavaju ulaz u džamiju nađete Davidovu zvezdu ili školjku iz Santijaga de Kompostele, kao simbol suživota i poštovanja među religijama.
Simbol ove ideologije može se naći i južno od grada, pored luke: u pitanju je kapija Bab El Marsa, koju meštani još nazivaju i "Kapija tolerancije". U frizu ove velike kamene građevine nalaze se tri polumeseca sa po dva cveta, zajedno sa zvezdom i školjkom. Na ovaj način, već pri samom ulasku poruka svima je jasna - ljudi u ovom gradu su pre svega Marokanci.
Ova tolerancija se ogleda i u činjenici da je ovde početkom 18. veka, otvorena prva ženska škola na nivou celog Maroka. Stoga možda ne čudi da se ovde takođe glasalo za prvu ženu gradonačelnika na izborima 1997. godine.
Otkriven od strane hipika sredinom 20. veka
Njegove prostrane plaže i hipnotičke dine, zajedno sa crvenkastim zalascima sunca koji se tope nad maglom atlantskog horizonta, decenijama su plenili putnike i umetnike. Prvi koji su se zaljubili u ovaj marokanski primorski dragulj bili su hipici koji su se šezdesetih godina zajedno sa muzičarima i pozorišnim trupama doselili. Među njima je bio i gitarista Džimi Hendriks, koji se ovde odmarao pre svog legendarnog učešća na festivalu Vudstok, 1969. godine.
Ali je i poslužio kao scenografija za snimanje brojnih ostvarenja, poput Otela, Orsona Velsa ili serijala Igre prestola. Ukoliko se zanemare kamere, tokom godina ovo mesto predstavlja jednu od svetskih prestonica jedrenja na dasci, zbog jakih vetrova koji neprestano duvaju od aprila do septembra.
Jedan od načina da istražite kulturno nasleđe Esaure je odlazak u male umetničke galerije raštrkane po ulicama istorijskog centra, koju je UNESCO 2001. godine proglasio svetskom baštinom ili možda poseta terasama i krovovima zgrada da biste uživali u ukusnim specijalitetima koji zadovoljavaju i najzahtevnije oči i nepca.
Izvan restorana i galerija, lepota ovog grada otkriva se pred posetiocima na svakom koraku, u svakom detalju. U milozvučnoj pesmi ptica koje lete nad obalom, u belim kućama sa plavim prozorima koji po berberskoj tradiciji predstavljaju spoj zemlje i neba i kao da poručuju da se jedan njegov delić nalazi upravo ovde.