Kanjon Studlagil na Islandu je do skoro bio nepoznat stranim posetiocima, a čak i lokalno stanovništvo nije dolazilo u ove krajeve jer su ih smatrali opasnim.

Čudo prirode kako ga mnogi nazivaju, nalazi se u istočnom delu Islanda u dolini glečera po imenu Jokuldalur i tek nedavno je otkriven ostatku sveta. Čitav kanjon je oblikovan snažnim delovanjem reke Jokle, koja je dugačka 150 kilometara.
Ova reka poznata i pod imenima Jokulsa a Bru i Jokulsa a Dal, vekovima je probijala svoj put kroz brda do dna doline. A sve do skoro netaknuta priroda ovog kanjona - nastalog snažnim delovanjem reke, ulivala je strah i oprez među njenim retkim posetiocima.
Miran i udaljen kraj je retko posećivan, a životi tek nekoliko lokalnih farmera su se odvijali neometano. Sve dok strani posetioci nisu saznali za njegovo postojanje. Zbog snage i vodostaja ovde dugo niko nije dolazio, a područije se smatralo opasnim, kako piše Pun kufer.
Moćna reka
Vekovima je reka Jokla, bila jedna od najvećih i najmoćnijih glacijalnih reka na Islandu. Toliko jaka da je podelila dolinu Jokuldalur na dva dela. Tek nakon što je 2009. godine podignuta obližnja hidroelektrana Karahnjukavirkjun, situacija se promijenila. Vodostaj reke je opao i njena snaga više nije predstavljala pretnju za ljude.
Umesto da teče kao glacijalna reka kroz dolinu, njen izvor u severoistočnom visoravni je preusmeren u rezervoar Halslon. Danas ona teče iz rezervoara svojom nekadašnjom snagom kroz 60 kilometara podzemnih tunela za potrebe hidroelektričnih turbina elektrane.
Dakle, većina starih izvora reke Jokulsa a Bru više ne dopire do Jokuldalura. Nekada silovita reka, koja se obrušavala kroz kanjon noseći ogremne količine peska i blata, postala je tirkizna i bistra reka koja polako pronalazi svoj put do ušća.
Iako su bazaltni stubovi oduvek bili ovde, veliki deo ovog pejzaža bio je pod vodom do pre samo nekoliko godina. Gotovo je teško poverovati da je ovo nekada bilo zastrašujuće mesto koje je trpelo ogoroman pritisak reke.
Turisti otkrivaju netaknutu prirodu u dolini
Kanjon je ubrzo počeo da privlači sve više posetioca mnoštvom kamenih formacija, Studlagil se smatra mestom s najviše bazaltnih stubova na celom Islandu. Dok se vodopad Studlafos ističe svojom lepotom i nalazi na brojim listama najlepših vodopada na ovom dalekom ostrvu. A kako poznavaoci ovog kraja tvrde, najupečatljiviji prizor doline je za vreme aurore borealis.
Zbog svega ovoga, Studlagil je vrlo brzo postao poznat kao mesto netaknute prirode u kojoj je strogo zabranjeno ostavljanje smeća, kao i obavljanje bilo kakvih radnji koje bi izmenile njegov pejzaž. Islanđani upozoravaju da je dodatan oprez potreban za vreme maja i juna, kada u ovaj kanjon dolaze guske koje ovde polažu jaja.
Takođe, lokalno stanovništvo tvrdi da je njegova divlja i neukrotiva lepota najizraženija u proleće i kasno leto kada zbog kiša reka poprimi moćan izgled. Zimi, intezivna boja vegetacije bledi, a kanjon postaje zagasit i prekriven snegom i ledom.