Saradnica sajta National Geographic nas vodi u Fes, u štavionicu i farbaru kože Šuara, u najvećoj medini na svetu, i otkriva detalje koji se kriju iza fotografija koje obožavamo da gledamo.

Turobno oktobarsko nebo iznad jednog od marokanskih carskih gradova, sa najvećom medinom na svetu. I slaba kiša koja sipi.
Nesaglediv lavirint čak devet hiljada uličica i natkrivenih prolaza koje u nazivu nose francuski prefiks rue, i četrdeset hiljada slepih sokaka najčešće s prefiksom derb koji vode direktno do nečijih ulaza u kuću, ili - ne vode nikud. Dodatno, u Fesu ne postoji jedan stari grad sa medinom, već dva - iz nekoliko istorijskih perioda, koji su manje ili više povezani. Najstarija medina starog Fesa - Fes el-Bali ("Stari Fes"), nastala je krajem VIII veka i nastavlja se na Fes el-Jdid, medinu "Novog Fesa" podignutu u XIII veku, sa Jevrejskom četvrti.
Medina Fesa, najveća je naseljena površina na planeti bez saobraćaja, dužine oko četiri kilometra i širine oko kilometar i po. Jedna od najstarijih očuvanih medina na svetu, deo je svetske kulturne baštine Uneska.
Fes je drugi najveći grad Maroka, nakon Kazablanke, i jedna od četiri carske prestonice. Zbog neprocenjivog kulturno-istorijskog nasleđa, nazivaju ga još "Mekom Zapada" i "Atinom Afrike". Nadomak severnog i južnog oboda grada, sa vrha utvrđenih osmatračnica - danas panoramskih vidikovaca Bordž Nord i Bordž Sud, vidi se čitava medina - lavirint uličica koje vijugaju uzbrdo i nizbrdo nekoliko brežuljaka.
U istočnom delu stare medine Fesa, nalazi se najveća štavionica kože Šuara (Chouara Tannery) iz XI veka. Jedna od tri u kojoj se u Fesu obavlja štavljenje i farbanje kože, ujedno je i jedna od najstarijih još uvek postojećih, na svetu. Štavionica na otvorenom, posluje kao kooperativa nekoliko porodica čije se radionice za obradu kože i prodavnice nalaze u zgradama koje svojom visinom okružuju unutrašnje dvorište. Čuvena fotografija načičkanih bazena - bunara nalik saću, šarenih od tečnosti prirodnih boja koje se sjaje na blistavom suncu, izostala je zbog sivog neba iznad nas, ali nije pokvarila utisak. Ulaskom u jednu od zgrada koje okružuju štavionice, neko od zaposlenih pružio nam grančicu sveže nane radi "maskiranja neprijatnih mirisa".
Iako se štavionicama zbog upotrebe golubjeg izmeta širi izuzetno neprijatan smrad, u vreme našeg obilaska on je bio daleko od neizdrživog. Stepeništem ka vrhu prošli smo tri sprata s radionicama, pored prostranih radnji sa finalnim proizvodima - papučama, tašnama, novčanicima, kaiševima i jaknama od raznobojne, nestvarno mekane kože, iako - što se modela tiče, dobar modni dizajner ovde bi bio od koristi.
Na samom vrhu zgrade, našli smo se na terasi sa koje pogled puca na pregršt spojenih bunara nalik saću - štavionice sa puderasto-sivim rastvorom golubjeg izmeta, i farbare kože sa vodom u boji, u kojima zaposleni u radničkim kombinezonima - često i do visine struka, u tečnosti koja prilično zaudara provode čitav dan. Nakon procesa štavljenja, koža se u bunaru s farbom drži umočena tokom čitavog dana. Zatim se vadi i narednog dana vraća u bunar s bojom. Postupak se ponavlja tokom tri dana.
Nadomak štavionica nalazi se kanal "Reka dragulja", nekada izvora čiste vode za čitav grad koja je vremenom postala zagađena zbog farbanja i štavljenja kože, izlivanja kanalizacije i đubreta. Danas se u ovoj sivoj reci nalik kanalu, obavlja odvajanje vune i koža priprema pre štavljenja.
Tekst i fotografije odlomci su iz knjige Umetnost putovanja II autorke Ivane Dukčević i zaštićene su Zakonom o autorskim i srodnim pravima. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje bez dozvole autora.