Edin Krnić, saradnik sajta National Geographic, vodi nas u šetnju ulicama Harara, živopisnog gradića u Etiopiji. Uvodi nas u domove raspoloženih stanovnika i prenosi utiske o njihovoj svakodnevici, ali i hrani - naročito krofnama ...
Do Harara je najjednostavnije doći iz Addis Abebe avionom, ili vozom do obližnjeg grada Dira Dawa, a onda uzeti lokalni prevoz do Harara. Harar je udaljen 47 km od Dira Dawa i za manje od sat vremena stiže se do njega. Kombi prevoz za ovih 47 km staje neverovatnih 25 birra (etiopijska valuta) ili oko 0.60€. Kada sam stigao u Harar, bio sam prosto opčinjen uličnom atmosferom u gradu.
Grad je bio prepun trgovaca uglavnom voća i povrća. Mnoge devojke i starije žene su na svojim magarcima prodavale štapove šećerne trske za samo 3 birra po komadu. Šećerna trska je jako popularna u Etiopiji i često se na ulici može videti kako lokalci sišu sok iz ovih trski.
Probao sam ga u mnogim državama i moram vam priznati da je pravo osveženje popiti sok sa limetom koji se cedi u specijalnim presama koje rade na ručni ili električni pogon.
Harar je praktično živi muzej i pod zaštitom je UNESCO-a od 2006. godine. U starom delu grada ili Medini, živi oko 55.000 ljudi, iako mnogi kažu da u starom gradi živi čak 75.000 stanovnika. Harar je prvi grad na ovim prostorima koji je izgrađen od tvrdog materijala i kamena. Dok su se pre 11 vekova gradile kuće od zemlje i blata, Harar je bio pravo kameno utvrđenje u kome je svaka kuća i staza napravljena jako kvalitetno za tadašnje prilike, a isti kvalitet se i pokazao, jer su zidovi Medine i mnoge kuće još uvek u izvanrednom stanju.
Za Harar se vezuje činjenica da je nakon Meke, Medine i Jerusalima četvrti grad po važnosti za sunitske muslimane. U Medini se nalaze čak 82 džamije, dok ih u Hararu ima ukupno 99, što se povezuje sa 99 božjih imena. U gradu su mnoge džamije bez imena, a najpoznatije su najveća od njih Jamie Masjid, zatim Turska, Italijanska i Egipatska džamija. Sve ostale su toliko male da malo koja ima više od 150m2, dok neke nemaju ni 50m2.
Iako postoji toliki broj džamija, za vreme Ramazana većina ljudi obavlja molitvu u Jamie Masjidu. Grad je nekada bio nezavisan sve dok ga nisu osvojili Arapi. Osim Arapa, grad su osvajali Egipćani i Italijani, da bi na kraju pripao Etiopiji čiji je deo i dan-danas.
Harar je poznat još i po hijenama i orlovima. Za hijene se vezuje legenda da donose sreću gradu i stanovnicima Harara. Naime, pre 11 vekova, na brdu pored grada je za hidžretsku novu godinu ostavljena kaša. Kada su stanovnici Harara sutradan otišli, kaše nije bilo.
Nisu znali razlog kako je kaša nestala, ali su sledeće hidžretske nove godine ponovo na istom mestu ostavili kuvanu kašu i sakrili su se nedaleko iza stena, a kada je pao mrak, hijene su došle i pojele svu kašu. Stanovnici Harara su ovo povezali sa srećom i mirom koji vlada njihovim gradom i tako su počeli da hrane hijene koje su dolazile u Medinu.
Kako sustanovnici Harara sve više bili u ubeđenju da su hijene njihovi zaštitnici, na zidovima Medine su otvorili tri mala prolaza kako bi hijene ulazile, a samim tim i terale šejtane (đavole) iz grada. Po verovanju lokalnog stanovnistva, samo hijene mogu videti i oterati šejtane. Danas dve porodice u Hararu drže dve familije hijena i one su prava atrakcija kada u prvim večernjim satima izađu iz svojih kućica i počnu jesti, jer ih svako veče stanovnici Harara hrane na istom mestu.
Osim hijena, ovde je i veliki broj orlova. Non stop se nadvijaju nad gradom, a kada ogladne, dođu do marketa na kome ima desetak mesarskih radnji, te se uvek mogu najesti svežeg mesa koje im daju lokalni mesari. Ja sam imao tu priliku da nahranim ove orlove tako što sam u ruci držao komadiće mesa, a orlovi su kao po dogovoru jedan po jedan sletali na moj dlan i vešto mi uzimali meso iz ruke. Oduševljen sam bio milimetarskom preciznošću svakog napada na komad mesa koji sam držao na svom dlanu. Orlovi su toliko vešti lovci, da vas pri brzini od 150 km/h neće povrediti, već će svojim kandžama spretno uzeti svoj obrok i nastaviti dalje.
Sama Medina vrvi od trgovaca i zanatskih radnji. Sve je odvojeno po ulicama, tako da je napravljena odlična klasifikacija prodajnih mesta. U glavnoj ulici se prodaju poljoprivredni proizvodi, dok se u ostalim sporednim ulicama i kvartovima prodaju začini, žitarice i brašno; u sledećem kvartu staro gvožđe sa zanatskim radnjama u kojima majstori proizvode kapije, vrata i prozore, zatim čuvena makina ulica koja je od Italijana dobila ovo ime zbog velikog broja krojačkih radnji koje se nalaze u ovoj ulici, dok se u jednom posebnom kvartu na izlasku iz Medine prodaje čat (chat) koji je jako popularan među lokalnim stanovništvom. Čat je trava koja se žvaće i deluje stimulativno na svakog pojedinca koji je koristi, a ovde je koriste mnogi jer većina stanovnika Etiopije nema novca za cigare, a čat je po mnogima prava zamena za cigare, iako se ja ne bih složio sa tom činjenicom, jer prevelika upotreba čata može negativno delovati na psihofizičko stanje.
To se najviše da primetiti između 12 pa sve do 3 sata popodne, kada su trgovci malo agresivniji i često znaju da se posvađaju bez ikakvog razloga. Ali ovde su svađe kratke i ne traju duže od jednog minuta.
Imao sam priliku da posetim i unutrašnjost nekoliko kuća.
Kuće su sa svih strana opasana zidovima, i pravo su remek-delo arhitekture. Svaka kuća na ulaznim vratima ima visokokvalitetna vrata na kojima su izgravirani razni detalji ili citati iz Kur’ana. Sve kuće su pod pločom i nijedna nema uobičajen krov.
Glavna prostorija u kojoj se provodi najviše vremena je ukrašena raznim predmetima, pa vam se čini kao da ste ušli u muzej antikviteta. U svaku prostoriju se ulazi spolja, tako da je prava retkost naleteti na neku kuću u kojoj unutrašnja vrata povezuju dve prostorije.
Domaćini će vas ljubazno primiti, a imao sam i tu privilegiju da sam u dva doma prespavao i jeo izvanrednu hranu. Prvo veče sam prespavao kod Zeynep i njene familije koja me je ugostila kao najrođenijeg. Za večeru smo imali kuvanu rižu, sa junećim mesom i povrćem, dok su za doručak bile krofne sa medom koje su bile tako dobre, kao da ih je spremala moja majka. Drugo veče sam prespavao kod Meyrem i njene familije sa kojima me upoznao Anwar.
Anwar Taha je lokalac koga sam sasvim slučajno upoznao u gradu i bio mi je od velike pomoći dok sam boravio u Hararu. Bez njegove pomoći bukvalno ne bih saznao ništa od svega što sam od njega čuo.
O Hararu se jako malo može naći na internetu, a ja sam jedan od malobrojnih putnika koji je bio u Etiopiji i došao ovde. Ne žalim. Tri dana provedena u Hararu su dovoljna i nedovoljna.
Dovoljna jer se može sve natenane videti i uživati u druženju sa ovim divnim ljudima, a nedovoljna, jer je grad toliko interesantan da vam je jednostavno žao ne zadržati se što duže. Kako sam ja jedan od onih putnika koji se nikada ne zaustavlja i sasvim slučajno nailazi na ovakva mesta bez ikakvih planova, iskreno se nadam da ću na svojim putovanjima ponovo naleteti na ljude i još neko mesto, selo ili grad sličan Hararu.