Smešteno u Sibiru, Bajkalsko jezero predstavlja najveće ali i najstarije jezero na svetu. Ipak, poslednjih godina sve češće se mogu čuti upozorenja istraživača koji tvrde da je njegov opstanak ugrožen klimatskim promenama.

Veći po zapemeni od svih Velikih jezera iz Severne Amerike zajedno, ali i po teritoriji rasprostiranja od Belgije, ovo jezero obara rekord i u dubini koja u jednom njegovom delu iznosi čak 1.642 m. Pored toga, većina geologa se slaže da njegova starost iznosi najmanje 25 miliona godina, a možda i više. Svoj nastanak duguje sudaru do kog je došlo između Sibirske platforme i ploče Amrija, nakon čega je između njih formiran rascep ispunjen vodom - u ovom regionu su i danas osetni brojni mini zemljotresi.
Okruženo gustim subarktičkim šumama, Bajkalsko jezero je toliko biološki raznoliko da nosi naziv "Galapagos Rusije". Od 2.000 biljnih i životinjskih vrsta koje ga naseljavaju, skoro polovina njih je endemska. Među kojima se izdvaja Nerpa - jedina isključivo slatkovodna vrsta foke na svetu. Još jedna od karakteristika ovog jezera, koja se uočava samo u okeanima je da ispod njega postoje hidrotermalni otvori bogati mineralima.
Međutim, kada nastupi zimski period njegova površina se pretvara u led - čija debljina može da dostigne i 2m, u trajanju od nekoliko meseci. Površinske vode se tada pretvaraju u neobične strukture koje nalikuju izbočinama, usled dejstva jakih vetrova.
Zbog svojih prirodnih lepota i dejstava različitih prirodnih pojava, Bajkalsko jezero već vekovima nazivaju i "svetim morem", a jedno od njegovih ostrva Olkon predstavlja religijski centar domorodačkog nadora Burjata sa brojnim totemima prekrivenim šarenim trakama.
Poslednjih godina se sve glasnije mogu čuti upozorenja istraživača i tvrdnje da je opstanak Bajkalskog jezera ugrožen zbog klimatskih promena i prekomernog ribolova. Proračuni meteorologa ukazuju da ćetemperature na njemu do 2100. godine biti za 4,5 stepeni više, što će dovesti do pada u nivou kiseonika jezerske vode i ugroziti opstanak njenih stanovnika.