Ove fotografije su stare 121 godinu, ali ujedno i jedan od dokaza da ne postoje dve identične pahulje - koliko god one bile slične.

PAHULJE koje ovih dana imamo prilike da vidimo, nisu samo zamrznute kapljice vode koje na nas padaju direktno iz oblaka. Ne, one se u oblacima sporo formiraju i rastu, dok vodena para putuje kroz vazduh i kondenzuje se. Baš ova činjenica otkriva zašto ih je gotovo nemoguće videti u suvim predelima - u njima nema dovoljno vlage.
Ali, šta igra ulogu kada je u pitanju njihov oblik? Odgovor je da postoje dva osnovna načina na koje se para kondenzuje i u zavisnosti od njih nastaće tzv. "fasete" ili grane. Prve, prirodno kako kristal raste u simetričan šestougaoni oblik, dok se druge formiraju tako što vodena para naiđe na izbočinu i u kontaktu sa njom se kondezuje.
Pa ipak, to nije kraj jer u oblaku, duva vetar i gomila uslova se neprekidno menja. U jednom njegovom delu ima manje vlage, dok je drugi deo malo topliji. U čitavoj toj zbrci nalazi se mikrsokopska pahulja. Redosled kojim doživljava promene i dužina trajanja istih će na kraju uticati na to kakav će njen konačan izgled i biti. I tu leži čitava tajna njihovog neponovljivog izgleda - ne postoje dve identične snežne pahulje.
U tu čast pogledajte fotografije koje je još davne 1902. godine napravio Vilson Bentli, meteorolog i fotograf: