Iako su prvobitno napravljene da bi se koristile u morskim bitkama, podmornice se danas koriste i u turističke i istraživačke svrhe.

Nauka i tehnologija obično postižu najveći napredak u ratnim periodima. Tako je bilo i sa avionima ili antibioticima, koji su tokom Prvog svetskog rata doživeli fazu ubrzanog razvoja. Ali mnogo pre toga - tokom Američkog rata za nezavisnost - pronalazač Dejvid Bušnel je izgradio transportno sredstvo od drveta, mesinga i bronze koje je trebalo da omogući prednost u morskim bitkama vojnicima Kontinentalne vojske, a koje je danas uglavnom poznato kao sredstvo za istraživanja okeanskog dna. Da, u pitanju je podmornica.
Podmornica je od sredine 18. veka, evoluirala zajedno sa ostalim uređajima. Кao što se i očekivalo, tzv. "Кornjača" Dejvida Bušnela, nije bila baš uspešna u to vreme, ali je ona predstavljala ključni korak koji je doveo do daljeg razvoja i stvaranja sofisticiranih podvodnih plovila. Međutim i nakon toliko vremena, ljudi se obično pitaju na koji način podmornice uopšte fukcionišu i kako je moguće da se penju i spuštaju na velike dubine, ispod površine vode.
Kako rade podmornice?
Objašnjenje na koji način podmornice funkcionišu, zasniva se na Arhimedovom principu: Telo uronjeno u tečnost lakše je za težinu istisnute tečnosti. Tu dolazimo do pitanja: šta dovodi do toga da podmornica ne pluta?
Podmornice se penju i spuštaju u vodu zahvaljujući sistemu rezervoara koji se nazivaju "balasti". Кada treba da povećaju svoju gustinu kako bi potonule, ovi rezervoari se pune vodom i obratno, da bi izašli, izbacuju tečnost i ubrizgavaju vazduh pod pritiskom. Dok se kormilo usmerava ka dole, odnosno ka gore u zavisnosti od željenog pravca.
Pre 1950-ih, ova podvodna vozila su zahtevala dizel-električne pogone da bi pokrenule propelere i turbine. Međutim, upotreba ovog sistema nije bila moguća bez apsorpcije kiseonika i izbacivanja ugljen-dioksida, što je primoravalo pilote da se izranjaju na površinu kako bi izveli ovaj manevar. Umesto toga, moderne podmornice koriste nuklearne reaktore za proizvodnju pare i rade uz pomoć svojih generatora energije, a to im omogućava da ostanu pod vodom mnogo duže.
Da li među podmornicama postoje razlike?
Кako su se ronilačke tehnike usavršavale, počela su da se pojavljuju vozila slična podmornici, ali njihovi ciljevi su bili drugačiji. Ideja o mogućnosti istraživanja okeana, posmatranja olupina i izvođenja spasilačkih operacija dovela je do stvaranja mini-podmornica koje se razlikuju u odnosu na klasičnu podmornicu.
Кao što se moglo videti u nedavnom slučaju Titana, njima je potreban matični brod da bi stigle do tačke gde posada treba da zaroni. Odnosno, takva vozila nemju mogućnost da se kreću od luke do mesta zarona jer ima je energija ograničena. Pored toga, obično se koriste za naučna istraživanja ili turističke ekspedicije na morsko dno i imaju veoma malu posadu.
S druge strane, mini-podmornica se, kako joj ime kaže, razlikuje od tradicionalnih i još po veličini i težini. Da steknemo ideju, dok pojedine vojne podmornice teže oko 3.000 tona, mini podmornice su obično teške oko 150 tona.