Analizom uzoraka vode iz Loh Nesa, naučnici su saznali kojoj vrsti životinje je možda pripadala zastrašujuća Nesi - „Čudovište iz Loh Nesa”.
Istražujući sve najpoznatije teorije o čudovištima, profesor Neli Gemel sa Univerziteta Otago na Novom Zelandu, vodio je istraživanje o čuvenom čudovištu iz Loh Nesa, a u svom intervju za Skotsman izjavio je da su tokom svojih brojnih istraživanja utvrdili da tri mitska čudovišta nisu postojala, dok je jedno možda istinito.
Stvarna svrha istraživanja bila je da se utvrdi organski sastav škotskog jezera - odnosno koji mikroorganizmi i organizmi naseljavaju ovo jezero. Međutim, najveću pažnju privukli su rezultati koje su naučnici izneli o mitskom stvorenju iz vode - čuvenoj Nesi.
Do nedavno, dokazi o postojanju čudovišta iz Loh Nesa bili su ograničeni na skicirane beleške, zamućene fotografije i priče koje zvuče sumnjivo, a neke od njih datiraju čak iz 6. veka. Pre sprovođenja istraživanja, naučnik Gemel izneo je skeptičan stav prema čudovištu iz Loh Nesa, ali i da se uzda u DNK rezultate.
Jedna od vodećih teorija, čiji je kovač Gemel, predlaže da je Nesi zapravo bila jesetra ii džinovski som.
Druge teorije navode da je čudovište zapravo bio dugovrati plesiosaurus koji je uspeo da preživi izumiranje roda iz perioda krede i paleogena i da potom živi u tajnosti 65 miiona godina - što je teorija u koju malo ko veruje.
Nedavno se u javnosti pojavila i teorija da je mit o Nesi zapravo posledica masovne obmane koja se proširila istovremeno sa otkrićima fosila dinosaurusa tokom 1930ih godina.
U svojim istraživanjima, Gemel i njegov tim naučnika uspeo je da otkrije 15 vrsta ribe i pre 3000 vrste bakterija, preneo je Skotsman. Zbog obima pronađenih vrsta, objavljivanje rezultata probilo je planirani rok u januaru ove godine.
U svojim istraživanjima naučnici su koristili relativno novu tehniku uzimanja uzoraka DNK iz prirodnog okruženja (eDNA), koja je poznata po tome što se istraživanja o životinjama vrše bez njihovog uznemiravanja ili povređivanja. Jedan od najuspešnijih rezultata ove metode bilo je otkrivanje 6 novih vrsta ajkula, na osnovu DNK prikupljenog u okolini arhipelaga Nju Kaledonija u Pacifičkom okeanu.