Da li ste se ikada zapitali kako se oslobađa taj zvuk od kojeg se neki ježe, a u kojem drugi nalaze terapeutsko dejstvo?
Ne mora svako naučno istraživanje da donese temeljnu promenu u našem poimanju sveta ili da bude osnova za neku novu revolucionarnu tehnologiju. Neka mogu samo da osvetle neke zanimljive svakodnevne pojave i podare objašnjene nekog fenomena bez kojeg bismo mogli i da preživimo. Imate li naviku da puckate prste? Da li ste se ikada zapitali kako se oslobađa taj zvuk od kojeg se neki ježe, a u kojem drugi nalaze terapeutsko dejstvo?
Naučno polje puckanja prstiju došlo je do eureka momenta 1971. godine, kada je tim istraživača sa Univerziteta u Lidsu izašao sa teorijom da je uzrok toj pojavi razbijanje mehurića u sinovialnoj tečnosti koja oblaže i štiti zglobove, piše Tajm. Njihva teorija je držala vodu, pogotovo kad se uzme u obzir da se puckanje može raditi tek na svakih dvadesetak minuta, sugerišući da je potrebno vreme da se mehurići ponovo formiraju.
Međutim, 2015. je tim istraživača iz Kanade i Australije osporio ovu teoriju. Na snimcima zglobova magetnom rezonancom se vidi da mehurići ostaju i nakon puckanja. Kako onda nastaje ovaj zvuk?
Saznajte i Zbog čega rane zarastaju brže tokom dana?
Umesto metodom MRI, koja možda i ne može da detektuje mehure koji imaju prosečno petinu milimetra u prečniku, sadašnji naučnici su pribegli sistemu matematičkog modelovanja. Model koji su napravili dozvoljava im da simuliraju i manipulišu zglobovima, tečnostima i mehurićima u svim mogućim kombinacijama.
Prvi korak je bio da se napravi kompjuterski model metakarpofalangealnog (MKF) zgloba koji se nalazi na početku prsta i koji proizvodi najveći deo zvuka. Koristeći se tim virtuelnim zglobom, istraživači su simulirali proces koji je poznat kao tribonukleacija - nastajanjem i nestajanjem dodira između čvrstih tela potpoljenih u tečnost. Koske u MKF zglobu se konstantno dodiruju i odvajaju, što dovodi do smanjena pritiska u sinovijalnoj tečnosti između kostiju. Tako se formiraju mehurići.
Kako bi shvatili kako se ova akustička municija ispajuje, istraživači su se oslonili na Rajli-Preset jednačinu koja opisuje "dinamiku sferičnog mehura u beskonačno tečnosti koja ne može da se sabije". Korišćenjem te jednačine pokazalo se da mehurići zaista pucaju na način koji oslobađa prepoznatljiv zvuk.
Pogledajte i Zašto stare povrede bole "na promenu vremena"?
Što se tiče mehurića deketovanih magnetnom rezonancom, objašnjenje je jednostavno. Mehurići nikada ne puknu do kraja, a neki ostaju dovoljno veliki da budu detektovani MRI-em.
Možda saznanje o ovom fenomenu neće promeniti vaš život. Ali ako ste se do sada ježili ovog zvuka, sada znate da to nije ništa strašno. Ako vas kude da se ostavite navike puckanja jer šteti zglobovima, sada imate kontraargument. Ako ništa drugo, bićete "zanimljiviji" sagovornik na žurki kada pomenete da se u modelovanju zgloba koristila Rajli-Preset jednačina.