Poslednje procene govore da je univerzum star oko 13,8 milijardi, a svi se pitaju kako naučnici dolaze do ovog odgovora.

ŠIROM SVEMIRA nalaze se rasute zvezde i njihovi ostaci, galaksije, ali i drugi objekti koji su stari milijarde i milijarde godina. Iako naučnici danas smatraju da starost univerzuma iznosi oko 13,8 milijardi godina - mnogi se pitaju kako su došli do tog odgovora? Naučnici objašnjavaju da starost univerzuma možemo delimično odrediti analizom svetlosti i drugih izvora zračenja koja putuju kroz njegove udaljene delove, ali i da kako tehnologija napreduje tako dobijamo sve detaljnije odgovore na ovo pitanje.
Još tokom 1920-ih, astronom Edvin Habl je osmislio način da otkrije rastojanje između objekta, na osnovu toga koliko dugo je potrebno njihovoj svetlosti da stigne do Zemlje a potom i koliko brzo se udaljava od nas. Ova metrika je danas poznata kao Hablova konstanta i uz pomoć nje je moguće objasniti širenje univerzuma. Takođe, prema mišenjenju astronoma iz NASE Hablova konstanta je veća kod objekta koji su udaljeniji i obrnuto, što sugeriše da se širenje univerzuma ubrzava - ali i da je procenjenu starost univerzuma teže dokazati.
Nakon procene podataka koje su prikupile ESA-ina letelica Plank i svemirski teleskopa Atakama u Čileu, grupa naučnika je 2020. godine objavili da je svemir star oko 13,8 milijardi godina. A svoju tvrdnju zasnivaju na činjenici da se svetlost iz kosmičke mikrotalasne pozadine pojavila 400.000 godina nakon Velikog praska.
Drugim rečima, univerzum je prvobitno bio užarena plazma, u kojoj su se fotoni vezivali za elektrone. Kada se dovoljno ohladio fotoni su oslobodili elektrone, napustili plazmu i raspršili se po svemiru - formirajući ono što je sada poznato kao kosmička mikrotalasna pozadina. Dakle, merenjem koliko je udaljena takva rasejana svetlost, naučnici dobijaju procenu koliko je svemir star.