Oktobarsko izdanje časopisa National Geographic Srbija je u prodaji, a u njemu saznajemo o SVEMIRU! Koje vas sve priče očekuju...

GORE + DALEKO
Nasin program Artemis nas dovodi jedan džinovski skok bliže Mesecu, Marsu i dalje od toga.
NAPISAO: MAJKL GREŠKO
SNIMIO: DEN VINTERS
GRAFIČKI PRIKAZ: ALBERTO LUKAS LOPEZ

'VOLIM TRENUTAK KADA SE PRETVORI U ZVEZDU!', uskliknula je Kristina Kuk. Ova Nasina astronautkinja i trojica njenih kolega, obučeni u plavu letačku odeću, stajali su na brežuljku u Svemirskom centru Kenedi na Floridi i gledali u noćno nebo kako se najmoćnija raketa koja je ikada lansirana pretvara u zrno svetlosti.
Nekoliko minuta ranije, u 01:47 16. novembra 2022. godine, vinula se leteća mašina visine 98 metara, poznata prilično prozaično kao Svemirski lansirni sistem (SLS). Kroz moj dvogled, narandžasti stub izduvnih gasova rakete bio je skoro zaslepljujući. Svako praskanje njenih 39,1 hiljada kilonjutna potiska – što je ekvivalentno 31 džambo-džetu – zazvečalo je u mojim plućima.
PUTOVANJE KROZ VREME DO DREVNIH GALAKSIJA
Najmoćniji do sada napravljen svemirski teleskop traga za poreklom univerzuma.
NAPISAO: DŽEJ BENET

KAD JE UNIVERZUM BIO MLAD, pre više od 13 i po milijardi godina, nijedna zvezda nije sijala u tom crnilu. Astronomi ovu eru nazivaju mračnim dobom, vremenom kada je kosmos bio ispunjen vodonikom i helijumom, sirovinom za nastanak svih budućih svetova.
Postojala je i misteriozna supstanca poznata kao tamna materija, čija je gravitacija uvlačila ovaj gas u složenu mrežu. Kako su se stvari širile i hladile, nešto od tamne materije se zgusnulo u ogromne kugle, dovodeći gas do njihovih jezgara. Rastući gravitacioni pritisak unutar ovih haloa, kako su ih nazvali astronomi, primorao je atome vodonika da se stapaju u helijum, paleći prve zvezde prvobitnog univerzuma.
POHOD NA VANZEMALJSKE MESECE
Astrobiolozi pretražuju ledene satelite Sunčevog sistema u potrazi za životom. Ali najpre moraju da testiraju svoje tehnike ovde na Zemlji.
NAPISALA: NADJA DREJK
SNIMILI: KARSTEN PETER I KRIS GAN

KAKO PALCEM DODAJEM GAS na mojim motornim sankama, one klize i lete po moru snega i leda. U polutami sutona, pejzaž je obojen nijansama eterično plave boje. Vraćam se u naselje nakon što sam provela dan vozikajući se po zaleđenom fjordu, jednom od mnogih u norveškom arhipelagu Svalbard, skupu planinskih ostrva na visokom Arktiku gde aurora borealis često pleše iznad glave, a narvali, beluge i morževi patroliraju morima.
Mart je, a sunce se ovde pre otprilike mesec dana konačno vratilo na nebo. Tu sam sa deset naučnika koji tragaju za neobičnim reljefnim oblicima zvanim pingo – ili, tačnije, mikrobima koji žive u njima. Usidrene u permafrostu, ove kupole variraju u veličini od brežuljaka do malih brda i sezonski se šire i skupljaju kako se voda koja prodire kroz njih zamrzava i odmrzava. Oni su poput usporenog snimka ledene erupcije. Temperature se kreću oko minus 25°C, a umotani naučnici naoružani puškama svakodnevno putuju više puta do svojih istraživačkih lokacija, gde prikupljaju jezgra leda i uzorke vode, motreći na bele medvede.