Još
Dodatno

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

ARKTIČKI SAN: Životi i legende zamrznuti su u vremenu tokom duge polarne noći na ruskom dalekom severu

Autor EVGENIJA ARBUGAJEVA

"Provela sam detinjstvo trčeći kroz tundru i gledajući polarna svetla dok sam išla u školu tokom polarne noći, što je pesničko ime za dva meseca mraka, koji ovde nisu samo zima nego i stanje duha."

 Vetrom raspršen sneg kovitla se uz napuštene zgrade što u hladnoći bdiju nad praznim ulicama Diksona. Izvor: Evgenija Arbugajeva

KAŽU LJUDI DA KAD VAM JEDNOM Arktik uđe u krv, uvek će vas dozivati. Provela sam detinjstvo trčeći kroz tundru i gledajući polarna svetla dok sam išla u školu tokom polarne noći, što je pesničko ime za dva meseca mraka, koji ovde nisu samo zima nego i stanje duha. Godinama ranije napustila sam rodni grad Tiksi, udaljenu luku na obali ruskog Laptevskog mora, kako bih živela u velikim gradovima i raznim zemljama. Ali Arktik me je zvao natrag. Žudim za njegovom osamljenošću i sporijim životnim ritmom. U tom smrznutom severnom krajoliku moja mašta leti poput vetra, bez prepreka. Svaki predmet postaje simboličan, svaka nijansa boje važna. Sasvim sam svoja samo kad sam ovde.

Tako je i sa onima koje fotografišem. Ponekad mislim da su njihove priče poput poglavlja u knjizi, svako otkriva različit san, ali svako je ujedno povezano ljubavlju prema ovoj zemlji. Tu je pustinjak koji zamišlja da živi na brodu na moru i mlada žena koja sanja da sa svojim voljenim živi na rubu sveta. Tu je još zajednica koja održava živom svoju prošlost i budućnost dok njeni članovi slede tradiciju i prepričavaju mitove svojih predaka. I naposletku, tu je stari sovjetski san o polarnom istraživanju i osvajanju. Svaki san ima vlastitu paletu boja i atmosferu. Svaka osoba koja je ovde tu je s razlogom.

 Vetrom raspršen sneg kovitla se uz napuštene zgrade što u hladnoći bdiju nad praznim ulicama Diksona. Nekada središte sovjetskih snova o razvoju Arktika, ovaj lučki grad polako je napušten nakon propasti Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Vetrom raspršen sneg kovitla se uz napuštene zgrade što u hladnoći bdiju nad praznim ulicama Diksona. Nekada središte sovjetskih snova o razvoju Arktika, ovaj lučki grad polako je napušten nakon propasti Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Izvor: Evgenija Arbugajeva

Prvi je san Vjačeslava Korotkog. Bio je dugogodišnji šef Meteorološke stanice Hodovariha na jednom usamljenom poluostrvu na Barencovom moru – tankom, pustom rtu na kojem se, kaže Korotki, oseća kao na brodu. Kad sam se prvi put srela s njim, odmah sam prepoznala njegovu impregniranu jaknu kakvu su svi muškarci nosili u sovjetsko vreme u mom rodnom gradu. On je ono što se naziva poljarnik – na ruskom, polarni istraživač – i posvetio je život radu na Arktiku. Još uvek pomaže u izveštavanju o vremenu.

Izvan stanice mogla sam da čujem pomicanje i škripu leda i vetar od kog zvižde radijske žice. Unutra je bilo tiho, samo su koraci Korotkog i škripa vrata obeležavali protok vremena. Svaka tri sata izišao bi, potom se vratio, mrmljajući zapažanja sam sebi – "Vetar jugo-jugozapadni, 12 metara u sekundi, udari do 18 metara, u jačanju, pritisak pada, stiže snežna oluja" – što će zatim preko pucketavog starog radija preneti nekoj osobi koju nikada nije video.

 HODOVARIHA 68,941° S 53,769° I JEDNOG MIRNOG DANA BEZ VETRA Vjačeslav Korotki pluta sam u ručno izrađenom čamcu u uskom zalivu Barencovog mora pokraj Meteorološke stanice Hodovariha. Većinu svog života proveo je u udaljenim arktičkim stanicama i kaže da voli baš ovo područje koje dve decenije naziva domom.
HODOVARIHA 68,941° S 53,769° I JEDNOG MIRNOG DANA BEZ VETRA Vjačeslav Korotki pluta sam u ručno izrađenom čamcu u uskom zalivu Barencovog mora pokraj Meteorološke stanice Hodovariha. Većinu svog života proveo je u udaljenim arktičkim stanicama i kaže da voli baš ovo područje koje dve decenije naziva domom.
Izvor: Evgenija Arbugajeva

Jednog dana osećala sam se tužno jer su zbog polarne noći moje misli jurile u haotičnim smerovima. Prišla sam Korotkom sa šoljom čaja i pitala ga kako može da živi ovde sam kad je svaki dan isti. Rekao mi je: "Imaš previše očekivanja i verovatno je to normalno. Ali ovde svaki dan nije isti. Gledaj, danas vidiš sjajnu auroru borealis i vrlo redak fenomen tankog leda koji pokriva more. Nije li bilo divno noćas videti zvezde, nakon što su se od nas skrivale iza oblaka više od nedelju dana?" Osetila sam se krivom jer se previše zagledam u sebe, zaboravljajući da posmatram ono spolja. Otada sam se pretvorila u same oči.

Mesec dana sam živela s mladim parom, Evgenijom Kostikovom i Ivanom Sivkovim, koji su prikupljali meteorološke podatke na jednom drugom smrznutom rubu Rusije. Kostikova je pitala voljenog Sivkova da joj se pridruži na severu nakon njihove prve zajedničke godine u jednom sibirskom gradu. Promatrali su vreme, cepali drva, kuvali, održavali svetionik i pazili jedno na drugo. Za medicinsku pomoć uzdali su se samo u udaljeni helikopter, ali koji bi tokom lošeg vremena mogao da kasni nedeljama. Kostikova je zvala majku skoro svakog dana, ali kako je bilo malo novosti koje bi saopštila, često bi zatražila od majke da stavi telefon na spikerfon i bavi se kućnim poslom. Kostikova bi samo sedela i slušala zvuke dalekog doma.

 KANIN NOS 68,657° S 43,272° I 'DONELA SAM POSLASTICE POPUT ČOKOLADE I VOĆA', kaže Arbugajeva. 'Te male stvari su kao zlato na Arktiku i donele su najveći osmeh na lice (meteorološkinje i čuvarke svetionika) Еvgenije Kostikove. Umotala je jabuke jednu po jednu u novinski papir, kao da su od stakla, da ih zaštiti od smrzavanja.'
KANIN NOS 68,657° S 43,272° I 'DONELA SAM POSLASTICE POPUT ČOKOLADE I VOĆA', kaže Arbugajeva. 'Te male stvari su kao zlato na Arktiku i donele su najveći osmeh na lice (meteorološkinje i čuvarke svetionika) Еvgenije Kostikove. Umotala je jabuke jednu po jednu u novinski papir, kao da su od stakla, da ih zaštiti od smrzavanja.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva

Možda delimično zbog svoje izolovanosti, 300 Čukča u selu Enurmino drže se svoje tradicije: žive od zemlje i mora kao i njihovi preci i oblikuju se prema istim mitovima i legendama koji se prenose naraštajima. Čast je biti lovac, a seljani poštuju federalne i međunarodne kvote dok love morževe i kitove kako bi prehranili svoju zajednicu tokom dugih zima. Nedaleko od Enurmina provela sam dve nedelje u drvenoj kolibi s naučnikom koji je proučavao morževe. Od toga smo tri dana bili zarobljeni unutra, pazeći da ne posejemo paniku među oko 100.000 morževa koji su se vukli oko nas dok su njihovo kretanje i borbe tresli našu kolibu.

 ENURMINO 66,954° S 171,862° Z 'KAD SMO BILI OKRUŽENI MORŽEVIMA, koliba se tresla', govori Arbugajeva. 'Zvuk njihove rike bio je veoma glasan; noću je bilo teško spavati. Temperatura u kolibi takođe se dramatično podigla zbog telesne temperature morževa spolja. U ovoj velikoj pacifičkoj koloniji morževa, toliko mnogo ih je došlo na obalu – oko 100.000 – jer sve toplija klima znači manje morskog leda na kojem mogu da se odmaraju.'
ENURMINO 66,954° S 171,862° Z 'KAD SMO BILI OKRUŽENI MORŽEVIMA, koliba se tresla', govori Arbugajeva. 'Zvuk njihove rike bio je veoma glasan; noću je bilo teško spavati. Temperatura u kolibi takođe se dramatično podigla zbog telesne temperature morževa spolja. U ovoj velikoj pacifičkoj koloniji morževa, toliko mnogo ih je došlo na obalu – oko 100.000 – jer sve toplija klima znači manje morskog leda na kojem mogu da se odmaraju.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva

San o sovjetskoj veličini prekrio je mraz u Diksonu, na obali Karskog mora. U njegovim najboljim danima tokom 1980-ih nazivali su ga prestonicom ruskog Arktika, ali od propasti Sovjetskog Saveza postao je gotovo grad duhova. Možda će biti i novih gradova jer se područje zagreva, ali bolno je videti propast ljudskog truda u tolikoj meri.

Tokom prvih nedelja bila sam razočarana fotografijama koje sam snimila u beskrajnoj tami Diksona, a onda je odjednom na nebu eksplodirala aurora borealis, obojivši sve neonskim nijansama na nekoliko sati. Obasjan zelenom svetlošću, spomenik vojnicima izgledao je kao Frankenštajnovo čudovište, koje je pak, na kraju knjige Meri Šeli, pobeglo u osamu Arktika. Potom je aurora izbledela i grad je počeo opet polako da nestaje u tami, dok naposletku nije postao nevidljiv.

 DIKSON 73,507° S 80,525° I 'ZAMISLILA SAM DA MUZIKA SVIRA, A ZVEZDE skladno sjaje kad sam zakoračila u tu tihu sobu', kaže Arbugajeva. 'A onda sam čula kako vetar lupa vratima u hodniku i čudne škriputave zvuke. U svojoj zbunjenoj mašti pomislila sam da čujem nečije korake... i pobegla sam.'
DIKSON 73,507° S 80,525° I 'ZAMISLILA SAM DA MUZIKA SVIRA, A ZVEZDE skladno sjaje kad sam zakoračila u tu tihu sobu', kaže Arbugajeva. 'A onda sam čula kako vetar lupa vratima u hodniku i čudne škriputave zvuke. U svojoj zbunjenoj mašti pomislila sam da čujem nečije korake... i pobegla sam.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva

Neprofitno Društvo National Geographic pomoglo je u finansiranju ovog članka.

Evgenija Arbugajeva rođena je u Tiksiju, na ruskom Arktiku. Nedavno je za naš časopis snimala indonežansku trgovinu leptirima.

Reportaža ARKTIČKI SNOVI objavljena je u časopisu National Geographic na srpskom jeziku u decembru 2020. godine.

Možda će vas zanimati i:

Komentari 0

Vaš komentar je uspešno poslat i postaće vidljiv čim ga naši administratori odobre.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Najnovije

Priroda

Nauka