"Provela sam detinjstvo trčeći kroz tundru i gledajući polarna svetla dok sam išla u školu tokom polarne noći, što je pesničko ime za dva meseca mraka, koji ovde nisu samo zima nego i stanje duha."
Izvor: Evgenija Arbugajeva
KAŽU LJUDI DA KAD VAM JEDNOM Arktik uđe u krv, uvek će vas dozivati. Provela sam detinjstvo trčeći kroz tundru i gledajući polarna svetla dok sam išla u školu tokom polarne noći, što je pesničko ime za dva meseca mraka, koji ovde nisu samo zima nego i stanje duha. Godinama ranije napustila sam rodni grad Tiksi, udaljenu luku na obali ruskog Laptevskog mora, kako bih živela u velikim gradovima i raznim zemljama. Ali Arktik me je zvao natrag. Žudim za njegovom osamljenošću i sporijim životnim ritmom. U tom smrznutom severnom krajoliku moja mašta leti poput vetra, bez prepreka. Svaki predmet postaje simboličan, svaka nijansa boje važna. Sasvim sam svoja samo kad sam ovde.
Tako je i sa onima koje fotografišem. Ponekad mislim da su njihove priče poput poglavlja u knjizi, svako otkriva različit san, ali svako je ujedno povezano ljubavlju prema ovoj zemlji. Tu je pustinjak koji zamišlja da živi na brodu na moru i mlada žena koja sanja da sa svojim voljenim živi na rubu sveta. Tu je još zajednica koja održava živom svoju prošlost i budućnost dok njeni članovi slede tradiciju i prepričavaju mitove svojih predaka. I naposletku, tu je stari sovjetski san o polarnom istraživanju i osvajanju. Svaki san ima vlastitu paletu boja i atmosferu. Svaka osoba koja je ovde tu je s razlogom.
Vetrom raspršen sneg kovitla se uz napuštene zgrade što u hladnoći bdiju nad praznim ulicama Diksona. Nekada središte sovjetskih snova o razvoju Arktika, ovaj lučki grad polako je napušten nakon propasti Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Izvor: Evgenija Arbugajeva
Prvi je san Vjačeslava Korotkog. Bio je dugogodišnji šef Meteorološke stanice Hodovariha na jednom usamljenom poluostrvu na Barencovom moru – tankom, pustom rtu na kojem se, kaže Korotki, oseća kao na brodu. Kad sam se prvi put srela s njim, odmah sam prepoznala njegovu impregniranu jaknu kakvu su svi muškarci nosili u sovjetsko vreme u mom rodnom gradu. On je ono što se naziva poljarnik – na ruskom, polarni istraživač – i posvetio je život radu na Arktiku. Još uvek pomaže u izveštavanju o vremenu.
Izvan stanice mogla sam da čujem pomicanje i škripu leda i vetar od kog zvižde radijske žice. Unutra je bilo tiho, samo su koraci Korotkog i škripa vrata obeležavali protok vremena. Svaka tri sata izišao bi, potom se vratio, mrmljajući zapažanja sam sebi – "Vetar jugo-jugozapadni, 12 metara u sekundi, udari do 18 metara, u jačanju, pritisak pada, stiže snežna oluja" – što će zatim preko pucketavog starog radija preneti nekoj osobi koju nikada nije video.
HODOVARIHA 68,941° S 53,769° I JEDNOG MIRNOG DANA BEZ VETRA Vjačeslav Korotki pluta sam u ručno izrađenom čamcu u uskom zalivu Barencovog mora pokraj Meteorološke stanice Hodovariha. Većinu svog života proveo je u udaljenim arktičkim stanicama i kaže da voli baš ovo područje koje dve decenije naziva domom.
Izvor: Evgenija Arbugajeva
Vidi opis
ARKTIČKI SAN: Životi i legende zamrznuti su u vremenu tokom duge polarne noći na ruskom dalekom severu
Korotki hoda prema svetioniku koji je prestao da radi pre više od deset godina. Kad mu je ponestalo drva za loženje, odneo je drvene panele iz svetionika da zagreje meteorološku stanicu u kojoj je živeo i radio. Tu stanicu kasnije је zamenio noviji objekat.
Ovaj radio u staroj stanici prenosio je meteorološke podatke kao što su temperatura i padavine stanici u Arhangelsku, najbližem gradu, udaljenom oko 800 kilometara. Korotki i dalje šalje meteorološke podatke svaka tri sata, noću i danju.
Izgleda kao da model svetionika koji Korotki pravi od šibica baca senku arktičkog krajolika na zid meteorološke stanice. Mali svetionik stoji na sovjetskom priručniku 'Dinamika morskog leda'.
Papagaj Keša, novogodišnji poklon fotografkinje Еvgenije Arbugajeve, pravi društvo Korotkom dok ruča u staroj meteorološkoj stanici. Keša je dobila ime po ptici iz popularne serije crtaća iz sovjetske ere.
Jednog dana osećala sam se tužno jer su zbog polarne noći moje misli jurile u haotičnim smerovima. Prišla sam Korotkom sa šoljom čaja i pitala ga kako može da živi ovde sam kad je svaki dan isti. Rekao mi je: "Imaš previše očekivanja i verovatno je to normalno. Ali ovde svaki dan nije isti. Gledaj, danas vidiš sjajnu auroru borealis i vrlo redak fenomen tankog leda koji pokriva more. Nije li bilo divno noćas videti zvezde, nakon što su se od nas skrivale iza oblaka više od nedelju dana?" Osetila sam se krivom jer se previše zagledam u sebe, zaboravljajući da posmatram ono spolja. Otada sam se pretvorila u same oči.
Mesec dana sam živela s mladim parom, Evgenijom Kostikovom i Ivanom Sivkovim, koji su prikupljali meteorološke podatke na jednom drugom smrznutom rubu Rusije. Kostikova je pitala voljenog Sivkova da joj se pridruži na severu nakon njihove prve zajedničke godine u jednom sibirskom gradu. Promatrali su vreme, cepali drva, kuvali, održavali svetionik i pazili jedno na drugo. Za medicinsku pomoć uzdali su se samo u udaljeni helikopter, ali koji bi tokom lošeg vremena mogao da kasni nedeljama. Kostikova je zvala majku skoro svakog dana, ali kako je bilo malo novosti koje bi saopštila, često bi zatražila od majke da stavi telefon na spikerfon i bavi se kućnim poslom. Kostikova bi samo sedela i slušala zvuke dalekog doma.
KANIN NOS 68,657° S 43,272° I 'DONELA SAM POSLASTICE POPUT ČOKOLADE I VOĆA', kaže Arbugajeva. 'Te male stvari su kao zlato na Arktiku i donele su najveći osmeh na lice (meteorološkinje i čuvarke svetionika) Еvgenije Kostikove. Umotala je jabuke jednu po jednu u novinski papir, kao da su od stakla, da ih zaštiti od smrzavanja.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva
Vidi opis
ARKTIČKI SAN: Životi i legende zamrznuti su u vremenu tokom duge polarne noći na ruskom dalekom severu
Kostikova održava toplotu malim radijatorom dok čita knjigu. Kad je bila devojčica, porodični prijatelj pričao joj je priče o arktičkom životu. S devetnaest godina počela je da radi u svojoj prvoj polarnoj stanici. Kaže da je odmah znala da je Arktik pravo mesto za nju.
Par se probija prema svetioniku koji izgleda kao da se izdiže u vazduhu usred mećave. To je jedan od nekoliko preostalih svetionika na Arktiku. Otvaraju se novi morski putevi, a mnogi brodovi danas imaju moderne navigacione sisteme.
Kostikova i Sivkov u pratnji svog psa Dragona prikupljaju uzorke vode radi merenja saliniteta mora koje okružuje usko poluostrvo Kanin, gde se sreću Belo i Barencovo more.
'Rub sveta' – to je meteorolog i svetioničar Ivan Sivkov napisao belom bojom na ovoj skladišnoj baraci. Smeštena je blizu mesta gde svakog leta pristaje ledolomac koji isporučuje zalihe za svetionik Kanin Nos i meteorološku stanicu.
Možda delimično zbog svoje izolovanosti, 300 Čukča u selu Enurmino drže se svoje tradicije: žive od zemlje i mora kao i njihovi preci i oblikuju se prema istim mitovima i legendama koji se prenose naraštajima. Čast je biti lovac, a seljani poštuju federalne i međunarodne kvote dok love morževe i kitove kako bi prehranili svoju zajednicu tokom dugih zima. Nedaleko od Enurmina provela sam dve nedelje u drvenoj kolibi s naučnikom koji je proučavao morževe. Od toga smo tri dana bili zarobljeni unutra, pazeći da ne posejemo paniku među oko 100.000 morževa koji su se vukli oko nas dok su njihovo kretanje i borbe tresli našu kolibu.
ENURMINO 66,954° S 171,862° Z 'KAD SMO BILI OKRUŽENI MORŽEVIMA, koliba se tresla', govori Arbugajeva. 'Zvuk njihove rike bio je veoma glasan; noću je bilo teško spavati. Temperatura u kolibi takođe se dramatično podigla zbog telesne temperature morževa spolja. U ovoj velikoj pacifičkoj koloniji morževa, toliko mnogo ih je došlo na obalu – oko 100.000 – jer sve toplija klima znači manje morskog leda na kojem mogu da se odmaraju.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva
Vidi opis
ARKTIČKI SAN: Životi i legende zamrznuti su u vremenu tokom duge polarne noći na ruskom dalekom severu
Vika Taenom nosi uobičajenu nošnju Čukča, zvanu kamlejka, dok uvežbava tradicionalni ples u kulturnom centru u Enurminu. Mnogi plesovi oponašaju životinjske pokrete, a ovaj dočarava ptice poput gusaka, pataka i galebova.
Dok noć pada, lovci Čukči uputili su se kući pošto su harpunom ulovili ovog sivog kita radi mesa. U povratku su lovci tradicionalno ćutljivi, govore jedino u mislima i to kitu, tražeći oproštaj i objašnjavajući zašto je lov bio neophodan.
Morževa lobanja počiva na stolu u lovčevoj garaži. Morževo meso je glavni izvor hrane za zajednicu Čukča, kojoj je, kažu lokalni lovci, odobrena godišnja kvota morževa i kitova. Lovci koriste tradicionalne harpune, kao i moderne puške.
Nikolaj Rovtin izgubljen je u mislima nakon što je govorio o svojoj ženi koja je preminula prošle godine. Sada živi sam u napuštenoj meteorološkoj stanici. Pre nego što su Sovjeti pokušali da razviju Arktik, živeo je u jarangi, tradicionalnoj građevini Čukča od drveta i irvasove kože.
San o sovjetskoj veličini prekrio je mraz u Diksonu, na obali Karskog mora. U njegovim najboljim danima tokom 1980-ih nazivali su ga prestonicom ruskog Arktika, ali od propasti Sovjetskog Saveza postao je gotovo grad duhova. Možda će biti i novih gradova jer se područje zagreva, ali bolno je videti propast ljudskog truda u tolikoj meri.
Tokom prvih nedelja bila sam razočarana fotografijama koje sam snimila u beskrajnoj tami Diksona, a onda je odjednom na nebu eksplodirala aurora borealis, obojivši sve neonskim nijansama na nekoliko sati. Obasjan zelenom svetlošću, spomenik vojnicima izgledao je kao Frankenštajnovo čudovište, koje je pak, na kraju knjige Meri Šeli, pobeglo u osamu Arktika. Potom je aurora izbledela i grad je počeo opet polako da nestaje u tami, dok naposletku nije postao nevidljiv.
DIKSON 73,507° S 80,525° I 'ZAMISLILA SAM DA MUZIKA SVIRA, A ZVEZDE skladno sjaje kad sam zakoračila u tu tihu sobu', kaže Arbugajeva. 'A onda sam čula kako vetar lupa vratima u hodniku i čudne škriputave zvuke. U svojoj zbunjenoj mašti pomislila sam da čujem nečije korake... i pobegla sam.'
Izvor: Evgenija Arbugajeva
Vidi opis
ARKTIČKI SAN: Životi i legende zamrznuti su u vremenu tokom duge polarne noći na ruskom dalekom severu
Ručno pravljena lutka naslanja se na smrznutu prozorsku dasku jedne napuštene škole u Diksonu. Na svom vrhuncu tokom 1980-ih ovaj grad bio je simbol arktičkih ambicija i dom za oko 5.000 stanovnika.
Kulturni centar, nekad živahan od predstava i proslava, odavno je prazan. Takav stil sovjetske arhitekture može se naći i u drugim arktičkim isturenim položajima izgrađenim tokom podsticanja gradnje infrastrukture duž severnomorske brodske rute.
Poslednja deca koja su ovde pohađala školu sada su odrasli ljudi, ali njihovi udžbenici još leže otvoreni, naizgled zamrznuti u vremenu. Arbugajeva je čekala tokom dve nedelje mraka i mećave dok aurora borealis nije dala dovoljno svetla za fotografije.
Aurora borealis ili severno svetlo baca obojene čari na spomenik na napuštenom gradskom trgu u Diksonu. Kip je podignut u čast vojnicima koji su branili nekada uspešnu isturenu tačku od nemačkog napada tokom Drugog svetskog rata.