U jednom od najnebezbednijih nacionalnih parkova na svetu opstanak zavisi od postizanja mira sa turbulentnim susedstvom
Tekst Bitka za Virungu je objavljen u NG Srbija u julu 2016. godine
Rendžer razmišlja o o drpanoj grupici radnika koju nadzire, sedmorici mladih ljudi koji popravljaju neravan drum što vodi do Nacionalnog parka Virunga, i ubrzo shvata šta ima zajedničko sa svima njima. Svi su rođenii odrasli u Parku ili oko njega, uz istočni rub Demokratske Republike Kongo. Niko od njih nije bogat. Niti će ikada biti. I svima je neko od najmilijih stradao od zloćudnog zamaha mačetom u jednom ratu koji niti ima logike niti mu se nazire kraj.
I evo ih kako svi zajedno rade za Park, zatrpavaju rupe i čiste odvodne jarkove radi održavanja nečega što predstavlja mnogo više od običnih četrnaest kilometara grubog šljunka. Ovaj drum dovodi turiste sa Zapada, čijim novcem se održava najstariji nacionalni park u Africi, do rendžerske postaje Bukima. Svi ti posetioci dolaze ovamo pre svega da bi ispunili svoj davnašnji san: da stanu na svega nekoliko metara od najčuvenijih stanovnika Parka – retkih planinskih gorila.
Podjednako je važno i to što drum spaja farmere izvan Parka sa seoskim pijacama i gradom Gomom. Godinama je tu bila močvara s kamenim gromadama i muljem poput živog peska. Tako neprohodna ljudima je samo otežavala ionako težak život. Ali sada Park finansira rekonstrukciju puta. A popravljaju ga lokalni stanovnici kao što su ovi. Tako put učvršćuje i vezu, mada slabašnu, između Parka kao najpoznatije nacionalne institucije i seljaka koji na njega gledaju neprijateljski, besni što ta zemlja nije ostala njima. E tu se razdvajaju putevi rendžera, kapetana Tea Kambalea, i ovih mladih ljudi. U Kambaleovom srcu postoji samo Park i ništa više. To se vidi po urednosti njegove uniforme, po tome kako je pedantno upasao svoje zelene pantalone u čizme, koje je pažljivo izglancao. Kambale ima 55 godina,od čega je poslednju 31 proveo kao rendžer. Otac mu je takođe bio rendžer, a nastradao je baš te godine kada se Teo rodio, od jednog afričkog bivola koji ga je proburazio rogovima. I stariji brat mu je bio rendžer. I on je stradao na dužnosti 2006. godine. Ali ne kao žrtva neke divlje životinje, već jedne od brojnih naoružanih grupa koje haraju i vršljaju po Virungi pune dve decenije.
Pomisao da je Virunga, sa svojom izuzetno plodnom zemljom, svojim drvećem i svojim životinjskim svetom, zaštićena zakonom samo zarad zadovoljstva bogatih stranih turista ovim mladim ljudima deluje kao teška nepravda. Prisilno su mobilisani u miliciju poznatu kao M23, koja je u početku pozivala na borbu protiv korumpirane Vlade, ali se nakraju zadovoljila pljačkanjem i silovanjemu jednom delu istočnog Konga, odmah pored južnog sektora Parka. Krajem 2013. godine, posle više od godinu i po dana borbe, kongoanska armija, potpomognuta trupama Ujedinjenih nacija, uspela je da iskoreni M23. Među pripadnicima milicije koji se, po proceni mirotvoraca UN-a i službenika Parka, još mogu spasti i postati čestiti ljudi jesu i ova sedmorica.
Virunga je dom za više od 700 vrsta ptica (među njima divnog frankolina i Grauerovog cvrčića), kao i za više od 200 sisara (uključujući i neobičnog okapija, sa zebrasto išaranim nogama, i 480 od ukupno 880 preostalih planinskih gorila)
Put predstavlja vezu, mada slabašnu, između Parka i seljaka koji ga mrze jer smatraju da zemljište treba da pripada njima.
Naravno, rad na Bukima putu mnogo je teži i manje profitabilan od pljačke. Ali bivši pobunjenici ipak istrajavaju u radu. Kambale je zadivljen. Povremeno razgovara s njima. "Do sada ste samo izazivali nered u ovim krajevima", kaže im. "A sada gradite put. To je početak. Posle toga možete da radite i nešto drugo. Ali nema napretka ako nema sigurnosti. Recite to slobodno vašim prijateljima. Recite im da napuste oružane grupe. Jer to nije život. Ovo je početak života", govori im, pokazujući na put.
Rendžer se nada da će njegova poruka naići na razumevanje. On zna iz kakve bede potiču. I svestan je da je većina mobilisana silom. Po rukama i leđima imaju brojne grozne ožiljke, što svedoči o njihovom polurobovskom statusu. Gledajući ove dvadesetogodišnjake trajno žigosane brutalnošću, Kambale pomišlja ina sopstvenu ozledu od koplja na desnoj nozi, koju mu je zadala milicija. Dokaz da je iz ovih krajeva, moglo bi se reći. Kad bi samo mogle da se zaborave stare rane, možda bi i ovaj park mogao da se spase.