Aboridžini su 50.000 godina imali svoj kontinent. Danas čine manje od 3 odsto ukupne populacije, a njihov tradicionalni način života polako nestaje. Ipak, ne svuda. U njihovoj postojbini još uvek se neguju starinski običaji.
Izvor: Snimila: Ejmi Tonsing
Prst preko grla i pogled ka moru. To je signal. Dvojica ljudi grabe svoja koplja, ručno istesana od drveta eukaliptusa, i hodaju bosi po crvenoj zemlji do ivice vode. Potom ulaze u čamac od aluminijuma, pokreću motor i plove preko toplog, plitkog zaliva Arafurskog mora, na divljem obodu australijske Severne teritorije.
Terens Gejpalvani stoji na pramcu raširenih nogu da bi održao ravnotežu i netremice posmatra vodu, a samo vrhom koplja daje znak u kom pravcu treba ploviti. Ima 29 godina, što znači da je na sredini svoje lovačke karijere. Piter Jilijar, koji ima preko 40, već se smatra starijim čovekom i njegov zadatak je da upravlja čamcem. Obala je sva isprepletana korenjem mangrova, dok sunce žeže kao žeravica. Nigde ni traga od drugih ljudi. Gejpalvani samo zuri u vodu i daje znake. Prošlo je već trideset minuta, a njih dvojica nisu prozborili ni reč. Doduše, pripadnici plemena Jolngu retko razgovaraju i kad ne love, a sporazumevaju se samo znacima.
Šuma pruža sve što treba Bronvini Munjarjun, koja guli mekanu koru sa papirnog drveta da bi napravila ležaj za vidarski obred. Ona živi u monsunskoj oblasti na obodu Arnhemove zemlje.
Izvor: Ejmi Tonsing
Izvor: Ejmi Tonsing
Vidi opis
ABORIDŽINI: Kako danas žive PRVI ASUTRALIJANCI
Aboridžinka iz plemena Jolngu Mavunmula Garavirtdža uživa u suncu i moru u blizini zajednice Bavaka na obali Arnhemove zemlje u severnoj Australiji.
Šuma pruža sve što treba Bronvini Munjarjun, koja guli mekanu koru sa papirnog drveta da bi napravila ležaj za vidarski obred. Ona živi u monsunskoj oblasti na obodu Arnhemove zemlje.
Pleme Anangu iz centralne Australije čuveni peščarski monolit naziva Uluru. Oni veruju da su ga stvorila praiskonska bića. Evropljani su ga 1873. godine nazvali Ejers Rok, ali mu je 1985. godine vraćeno ime Uluru.
Jolngu jedu svaki jestivi delić zelene morske kornjače, od organa do žutog vezivnog tkiva.
Neli Gupumbu (levo) i Liza Garajndžaranga logoruju pored Arafurskog mora sa svojom babom Lili Gurambarom. Daljina ne znači i izolaciju za Gurambaru, koja pomoću telefona organizuje događaje u zajednici.
Na Garma festivalu u Gulkuli Jolngu žene masiraju posetioca uljima i travama. Ova godišnja manifestacija privlači turiste koji žele da upoznaju rituale Aboridžina.
Vatra je alat, dar, ali i potencijalna opasnost, što deca Anangu nauče od malena u Vataruu, jednom od mnogih zavičaja Aboridžina gde se ljudi još uvek drže tradicije.
Obojenih ruku i grudi, Bronvin Džimi (levo) i Tinpulja Mervin iz Vatarua izvode vatreni ples u Velikoj Viktorijinoj pustinji, to je obred u kom učestvuju samo žene. Aboridžini pale vatre da bi očistili zemljište od žbunja.
Muškarci u Maningridi ukrašavaju drveni sanduk u kome će sahraniti lobanju svog pretka. Lobanja je do nedavno bila u muzeju u Darvinu i upravo je vraćena zajednici.
Igrači kao da se transformišu pred mojim očima, uvijajući tela, izdužujući vratove, kreću se svi zajedno kao neko stvorenje sa mnogo nogu.
Aboridžini u dodiru sa zemljom vide pustinjske hrastove i zamišljaju pijaću vodu u šupljinama drveća. Oni vide pun mesec iznad Nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta i nalaze svetlo za noćne događaje.
Odjednom Gejpalvani podiže svoje koplje i zamahuje, spreman da ga baci. Preko ivice čamca vidim veliku senku u vodi. Jilijar naglo dodaje gas, a koplje leti svom silinom. Senka se izdiže, a koplje zaranja i zabija se u nju ispod same površine.
Pogođena kornjača naglo roni u dubinu. Velika je poput okruglog stola i verovatno starija od obojice lovaca. Metalni vrh koplja, zariven u kornjačin oklop, odvaja se od drške kao što i treba. Drvena drška ostaje da pluta, ali nema veze, pokupiće je kasnije. Važno je da je metalni vrh vezan konopcem i Jilijar počinje brzo da ga odmotava. Obojica lovaca imaju uske, dugačke ožiljke na dlanovima i prsima. Konopac je potpuno slobodan, jedino što je na drugom kraju privezan za jednu belu bovu veličine košarkaške lopte. Ubrzo sleće sa čamca i nestaje pod vodom. Ljudi stoje i osmatraju.
Bova isplivava i čamac hitro plovi prema njoj. Ovoga puta red je na Jilijara da baci svoje koplje. Kornjača se pojavljuje, a on baca koplje i pogađa je. Zabodeni vrh se odvaja i drugi konopac se odmotava u more. Gejpalvani se saginje da bi iz vode dohvatio prvi konopac, a zatim obojica počinju da ga vuku, nabreklih žila, sve dok kornjaču ne dovuku do ivice čamca.
Onda se saginju da uhvate kornjaču, svaki za po jedno peraje, a zatim je vuku, upirući se nogama o bok čamca sve dok je ne prevale preko ivice i ubace u čamac. Pod njenom težinom ceo maleni čamac se ljulja.