Ovo je prema mnogima najtragičnija priča o ljubavi u antičkoj mitologiji, zbog čega je pesnicima često služila kao inspiracija za njihova dela.

Sin tračanskog kralja Eagara i jedne od muza Kaliope, Orfej, bio je pevač i pesnik. Kao dar boga Apolona sa sobom je nosio liru koja je prilikom sviranja ispuštala zvuke na koje niko nije ostajao ravnodušan. Ni drveće, ni ribe, ni šumske životinje. Svi su dolazili da slušaju njegove tužne note. Zašto? Zato što Orfej nije imao sreće u ljubavi.
Njegova žena nimfa Euridika umrla je od ujeda zmije kada je Aristaja pokušao da je siluje, nedugo nakon što su se ona i Orfej uzeli. Kako bi je vratio, odvažio se da siđe u podzemni svet. Njegova lira mu je na ovom opasnom poduhvatu pomogla da začara redom: troglavog psa Kerbera koji je čuvao vrata mračnog carstva, Harona da zaustavi čamac, Sizifa da sedne na kamen, ali i da umanji na trenutak Tantalove muke.
Ništa drugačije nije bilo ni kada je svoju liru zasviao pred vladarima podzemlja Hada i Persefone. Njihove hladne duše je dotakla melodija koja je svirana u očaju, pa su mu na kraju dozvolili da Euridiku opet vrati na površinu i oživi. Postojao je samo jedan uslov i on je bio: da prilikom povratka nikako ne sme da se okrene ka njoj.
Pritisak je bio prevelik i u jednom trenutku Orfej nije mogao više da izdrži. Okrenuo se ka voljenoj i na taj način je po drugi i poslednji put izgubio. Nakon toga godine je proveo u tuzi i samoći, odbijajući bilo koju drugu.
Mitologija nam ne objašnjava - ili makar nije sačuvano u izvorima - kako je Orfej preminuo, ali postoji verovanje da pod Olimpom slavuji najlepše pevaju jer baš tamo počiva ovaj nesrećni pesnik.
BONUS VIDEO: