Tokom srednjeg veka, Sveta stolica se odlukom Klimenta V i njegovih naslednika skoro sedam decenija nalazila u provanslaskom gradu Avinjonu.

POČETKOM 14. veka Avinjon je bio skroman grad u dolini reke Rone. Nije brojao više od 6.000 stanovnika, predstavljao je sedište male episkopije i univerziteta koji je upravo otvorio svoja vrata onima koji su željni znanja. Ipak, njegov izgled i uloga su se radikalno promenili za svega nekoliko decenija. Krajem veka njegovim ulicama je šetalo više od 30.000 stanovnika, zajedno sa mnogobrojnim uglednim posetiocima kao što su prinčevi i kraljevi. Glavni razlog ove trasnformacije su bili rimokatolički poglavari, koji su spomenuti grad između 1309. i 1377. godine učinili prestonicom hrišćanstva.
Prvi papa koji je kročio u njega je bio papa Kliment V. Naime, on je nakon imenovanja sednice saveta u Peruđi umesto u Rimu ustoličen u Lionu, nakon čega je krenuo na put i 9. marta 1309. godine stigao u Avinjon gde je rešio da se nastani.
U senci Francuske
Iako je premeštanje papa u Avinjon predstavljalo uticaj koji je francuski kralj Filip IV Lepi u to vreme vršio nad pontifikatom, nakon njegove smrti uticaj francuskih suverena je opao. U prvi mah njihova selidba je delovala kao prolazan hir pape koji je poreklom bio Francuz, međutim, njegov naslednik Benedikt XII je ovde započeo gradnju palate, a papa Kliment VI je dovršio.
Na tom mestu je izgubljeno sve što je dobro: prvo vrlina, a zatim i spokoj, radost, vera, milosrđe i duša, strašni gubici! Ali u tom carstvu gde vlada pohlepa, oni se ne smatraju takvima jer ne utiču direktno na novac... Tamo je istina - ludilo, kontinencija - grubost, skromnost - ozbiljna sramota i razvrat, što je veći to je poželjniji... O, pokvareni grad na divljim obalama Rone, neprijatelj dobrih i sklonište za zle, bludnike, ne znam da li da ga nazovem slavnim ili zloglasnim, onim koji je ukaljao kraljeve ovoga sveta!
Bila je to velelepna rezidencija, dostojna jednog kralja. Stoga ne čudi da je 1347. godine papa Kliment VI potrošio pravo malo bogatstvo za njeno opremanje. Ovo nije prošlo neopaženo, a mnogi intelektualci poput Petrarke su razmetanje luksuzom protumačili kao znak moralne dekadencije.
Međutim, pape ne samo da su ovde uživale u većem spokoju nego u Rimu gde su mnogobrojne plemićke porodice vodile bitke za prevlast, već se može reći da su se našli na mestu koje je bilo idealno za rukovođenje institucijom - koja nije bila isključivo ni italijanska, pa čak ni mediteranska, već evropska.
Reke zlata
Novac koji se slivao u provansalski grad, bio je dokaz da su "pape iz Avinjona" uspele da uspostave efikasan poreski sistem. Upravo on im je omogućio da se suoče sa ogromnim troškovima uzrokovanim izgradnjom palate, održavanjem birokratije, podrškom istomišljenika po Evropi, ali i pokroviteljstvom umetnika i intelektualaca.
Njihovi nameti su vremenom postali toliko visoki da su ih nadmašili samo oni u Francuskoj, Engleskoj i Napulju. Iako su trpeli brojne kritike zbog svoje ambicije, sa ovim resursima pape su uspele da izgrade mašineriju koja je na kraju uspela da se vrati u Rim, 1377. godine.