Postoje različiti razlozi zašto se i dalje "brak duhova" praktikuje u zemljama poput Kine, Indije ili Južnog Sudana. Ali i Francuske.

Širom sveta čak i danas postoji tradicija sklapanja "braka duhova", čija ideja je da se oformi veza između jedne ili dve preminule osobe. Ova praksa većini modernih ljudi zvuči kao neprihvatljiva društvena norma, ali istina je da je posthumni brak u Francuskoj dozvoljen od 1959. godine.
Pored ove evropske države, brak sklopljen između ili sa duhom je običaj koji se i dalje izvodi u Indiji, Kini ili Južnom Sudanu...
Zašto se ovakvi običaji praktikuju?
Pretha Kalyanam ili"brak mrtvih" je običaj koji se i danas praktikuje u indijskim državama Karnataka i Kerala. Naime, kada duhovi mrtve dece tj. mladića i devojaka stasaju u dob od 25, odnosno 22 godine, organizuje se specijalna ceremonija koja ima za cilj da im obezbedi sreću kroz brak.
Tom prilikom porodice preminulih se maskiraju u mrtve rođake, na sebe navlače njihovu odeću i stavljaju maske, a lokalni sveštenici održavaju ceremonije venčanja slične onim koje se sprovode kada su oba mladenca živa.
Ujedno se veruje da je ovo sreća i za njihove porodice, jer kako narodno predanje kaže - nemirni duhovi nevenčane dece mogu da donesu nesreću onima koji su neoženjeni ili nemaju decu. S druge strane, ovo na neki način roditeljima dozvoljava i da se izbore sa tugom i poveruju kako su njihova deca našli sreću u zagrobnom životu i ne samuju.
Nešto slično, se i posle 3.000 godina praktikuje u Kini - iako su ovakve tradicije zabranjene od strane komunističke vlade od sredine 20. veka. Pored osiguravanja bračne sreće preminulog, i ovde je takođe imperativ na činjenici da se duše preminulih umire i da se izbegne loša sreća preživelih.
Što se tiče Južnog Sudana, tamo je situacija malo drugačija po pitanju "braka duhova". Koncept je takav da u slučaju smrti mladoženje, njegovo mesto zauzima brat i on se ženi mladom sa kojom je prethodno dogovoren brak. Pored toga, sva deca iz tog braka se smatraju decom premunlog, a ne živog mladoženje iz plemena Dinka ili Nuer.
Posthumni brak u Francuskoj nije drevna tradicija, već običaj nastao nakon Drugog svetskog rata. U ovom slučaju, ženama je dozvoljeno zakonom da se venčaju sa preminulim verenicima kako bi se izbegla stigmatizacija vanbračne dece.