Ovaj bolan običaj samomumufikacije među budističkim monasima je danas zabranjen, ali je između 11. i 19. veka bio popularan i praktikovao se često.

Smatran činom religijske discipline i posvećenosti, sokušinbucu je predstavljao bolnu praksu samomumifikacije koju je praktikovala određena frakcija budističkih monaha u planinskim delovima Japana, posebno u prefekturama Jamagata i Fukušime - iako su neki slučajevi zabeleženi i u Mongoliji, Kini, Tajlandu i Indiji.
Pre svega treba istaći da je ova praksa danas zabranjena, ali je bila popularna između 11. i 19. veka. Ukratko rečeno podrazumevala je pridržavanje strogog režima ishrane i rigorozne vežbe samokontrole pojedinca, pre nego što bi ih drugi monasi zatvorili u grobnici dok su još uvek bili živi.
Verovalo se da monasi na ovaj način stiču prosvetljenje i poboljšavaju svet oko sebe. Svi oni koji su odabrali ovaj proces su živeli u ubeđenju da ovo nije samoubistvo, već način da se poboljša sopstvena verzija sebe i dostigne nirvana.
Širom Japana se danas može videti 17 mumija koje su navodno nastale sokušinbucuom, a najpoznatije su one koje se nalaze u prefekturi Jamagata na planini Judono. Kako neka od jezera na ovoj planini prema rečima stručnjaka obiluju arsenom, mnogi se slažu da je za proces mumifikacije verovatno bio presudan ovaj faktor.
Kako je izgledao proces sokušinbucua?
Prvi korak je trajao 1.000 dana i podrazumevao je konzumaciju specifične hrane kao što su orašasti plodovi, semenke i voće. Paralalno sa ovim, monasi su se podvrgavali rigoroznoj fizičkoj aktivnosti kako bi istopili svo salo u telu.
Nakon ovoga, oni bi jeli samo određeno korenje, da bi nakon sveukupno šest godina rigoroznog posta prestali da uzimaju svu tečnost - sem čaja od kore drveta uruši ili tzv. lakovog drveta, koje je izuzetno toksično i podstiče proces mumifikacije. Njihova tela bi dehidrirala.
Pre nego što bi umrli, monasi su zatvarani živi u posebno napravljene grobnice sa jednim zvonom i cevčicom koja im je služila da udišu vazduh kroz nju. Svoje poslednje dane unutra su provodili u meditaciji i molitvi, sve vreme zvoneći kako bi dali do znanja da su još uvek živi. I, kada bi se desilo da se zvuk zvona više ne čuje, vadila bi se cev, a rupa u grobu bi se ispunila kako bi se grobnica u celosti zapečatila na tri godine.
Čim bi istekao ovaj vremenski period, ona bi bila otvarana i proveravano je da li se telo raspalo i u kojoj meri. U slučaju da je netaknuto - proces je smatran uspešnim.