Još
Dodatno

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Od proročica do demona, daju snagu i moć, ali i život i smrt: Ko su vile SAMOVILE?

Autor Aleksandar Repedžić

Brojne predstave o Samovili živo su prisutne na teritoriji Balkana i njene predstave su različite od naroda do naroda, ona je čest motiv u epskim pesmama, bajalicama, pričama i legendama.

 samovila Izvor: - / Heritage Images / Profimedia

Samovila, samodiva, somođiva je naziv za vilu koji se može danas čuti na teritoriji istočne Srbije, Kosova, Makedonije, Bugarske i Rumunije.

Vile predstavljaju demona u poluljudskom obliku koje su prema Sretenu Petroviću sazdane od više elemenata i funkcija koja je mističkog porekla od kulta predaka, demonskih bića, raličitih ženskih demona pa sve do vodenih i meteoronih.

Možda će vas zanimati i:

Upravo takva je i Samovila, koja u različitim delovima Balkana ima posebne moći od proročkih (suđenica) do demona smrti gde je predstavljena kao najružnije stvorenje koje čovek vidi u samrtnom ropcu. Brojne predstave o Samovili živo su prisutne na teritoriji Balkana i njene predstave su različite od naroda do naroda, ona je čest motiv u epskim pesmama, bajalicama, pričama i legendama.

Tokom terenskih istraživanja koja sam obavio na teritoriji Ponišavlja, odnosno u staroplaninskim selima zabeležio sam interesantnu priču o samovili koju ću preneti u celosti. Priču mi je prenela baka Svetlana iz sela Rsovci koje se nalazi na prostoru Stare planine i koju je čula još kada je bila dete.

"Nekada davno živela je jedna porodica koja dugo godina nije mogla da ima poroda. Kako se koje dete rodi, ono istog časa umre. Nakon dugo godina žena začne i donese na svet živo i zdravo dete. Skupiše se Samovile da odrede sudbinu deteta, jedna od njih reče, da dete treba odmah umreti, druga reče da dete treba umreti sa šest godina, a treća koja je bila jako zla reče: "Dete neka živi, ali kada krene u svatove, da ga usmrti zmija".

Sve je to čula jedna stara žena koja je slušala razgovor Samovila. Otrčala je kod majke deteta i rekla joj je šta je čula od Samovila i kako su se dogovarale i na koji način da usmrte dete. Zamolila je majku deteta kada ono stasa za ženidbu da je pozovu da i ona sa njima krene u svatove.

Godine su prolazile dete je raslo sve dok nije momak stasao za ženidbu. Nađe on sebi devojku, lepu iz bogate porodice i krene u svatove preko sedam planina i gora. Porodica je zaboravila šta im je starica rekala da pozovu i nju kada budu krenuli, ali starica nije zaboravila tako da se prikrala svatovima i krenula sa njima i tako skupa krenuše da isprose devojku. Kada su bili kod pete gore, a već se smrklo, uoče oni dobro mesto gde bi mogli da prenoće i odmore, kako bi ujutru nastavili svoj put. Založiše vatru i krenuše svi na počinak, ali starica je ostala budna. U jednom trenutku dođoše Samovile i pustiše jednu zmiju koja se zavukla mladoženji u čizmu. Vide to starica koja je sve do jutra motrila da vidi šta će se desiti. Kada se ujutru svatovi probudiše i kada ustade mladoženja, krenu ka čizmi, ali starica se pojavi iz nekog žbuna strgne mladoženji čizmu iz ruku i istrese zmiju u vatru. Zmija upade u vatru i ču se jak pucanj. U tom trenutku reče starica, zar se ne sećate šta sam vam govorila da treba da me pozovete u svatove. Svatovi nastaviše svojim putem isprosiše mladu i vratiše se istim putem iza sedam gora sve dok nestigoše do mladoženjine kuće.

Godine su prolazile mladoženja je živeo srećno sa svojom porodicom. Jednog dana reši on da obiđe tasta i taštu i uputi se savojom ženom istim putem. Krenuše oni preko sedam gora ali kada naiđoše do pete gore, rešiše da na istom mestu odmore. Ujutru kada su se probudili i spremili da nastave put, okrenu se ka svojoj ženi i reče. "Sećaš se kada sam dolazi po tebe u svatove, umalo nisam stradao na istom ovom mestu, zmija mi je ušla u čizmu, ali se iznenada pojavila jedna starica i zmiju je istresla u vatru". U tom momentu nogom krene ka mestu gde je starica bacila zmiju, razgrne je i ubode se na zmijsku kost iste one zmije koju je starica bacila u vatru, na mestu je pao mrtav."

U ovoj priči Samovile preuzimaju ulogu suđenica koje određuju sudbinu čoveka i koliko će dugo živeti, tako da je ovde odnos prema ljudima bio netrpeljiv i zao.

Kao što to i Slobodan Zečević u svom delu "Mitska bića srpskih predanja" navodi. Takođe vile su jako sujetna bića, kao što to možemo da zaključimo i iz ove priče.

Prisetimo se epske pesme gde je vila ustrelila Miloša na Miroč planini. Na osnovu folklornog teksta koji je snimljen u selu Mihajlovac do istih zaključaka dolazi i Anna Maria Sorescu – Marinković u svom radu "Somodiva kod Vlaha". Sagovornica joj u prvom mahu pričala o suđenicama a kasnije nastavlja priču o samodivi, što se kako kaže Anna Maria "Opis samodiva u Mihajlovcu poklapa se sa opisom babica, demona bolesti, koji je dao etnolog Slobodan Zečević u radu Mitska bića narodnih verovanja severositočne Srbije" ona dalje u svom radu citira Zečevića "Narodna verovanja severoistočne Srbije poznaju i takva zla mitska bića koja se u prvim danima života novorođenčetu nalaze oko majke i deteta, sa namerom da im naškode. Kako se veruje, ta mitska bića mogu naškoditi majci i detetu samo u intervalu od četrdeste dana od rođenja, a naročito u toku prvih sedam dana, dok dete još nije kršteno. Ova se mitska bića zamišljaju kao žene duge crne kose, odevena u crnu odeću. One su nevidljive, a svoju aktivnost razvijaju isključivo noću. Zato u kući treba da gori svetlo, jer je porođajni demoni ne vole i izbegavaju".

Takođe i Bandić u svom radu "Tabu u tradicionalnoj kulturi Srba" daje isti opis "U Homolju na primer, veruju da su babice žene duge crne kose i u crnini, koje se ne mogu videti".

U "Srpskom mitološkom rečniku" Pantelić navodi da su "na Kosovu samovilu nazivali i ženu koja prema verovanju ima veze sa vilama i zna da proriče". Upravo taj deo proročkog dela možemo povezati sa sauđajama i babicama koje se vezuju i imenuju samovilama, na prostoru severoistočne i istočne Srbije.

Da bi smo shvatili kako Samovila preuzima ulogu "babica" moramo razumeti pre svega ekonomiju u delovima severoistočne Srbije i ekonomiju na Staroj planini.

I jedan i drugi kraj do početka druge polovine XX veka bavio se ovčarstvom, kada usled razvoja industrije napušta stari vid ekonomije. Upravo na takvom prodručju dolazi do susreta kultura, razmena informacija, ali isto tako i tradicije, tako da nije slučajno da se javlja isto ime za "suđenice" kod dve različite kulturne grupe.

Da samovile mogu biti i dobre možemo videti u Bugarskoj narodnoj pesmi koju su zabeležili Božan Angelov i Hristo Vakarelski u severnoj Bugarskoj 1939. godine.

Крал Марко като дете и самодива

...Срещум иде самодива,

дива вила-самодива -

циците й прехвърлени

през рамото, през дясното,

през дясното, през лявото.

Попита го самодива:

- Ой те тебе, Марко Кралев!

Защо плачеш и нареждаш?

Отговаря Марко Кралев:

- Кат' ме питаш, да ти кажа,

да ти кажа и обадя:

нарочиха ме овчари,

че ме карат да им нося

да им нося студна вода,

студна вода с голям бъкел.

Аз съм малък, че не мога,

че не мога да го нося;

додея ми, дотегна ми,

затуй плача и нареждам...

Та си слемна самодива,

та си слемна, бре, цицата,

от рамото, от лявото,

че му даде да си сучи,

като някой малко дете.

Сука, сука Марко Кралев.

Отговаря самодива:

- Ой та тебя, Марко Кралев,

ей там долу един камък,

иди, Марко, подигни го!

Че отиде Марко Kралев,

хвана камък, разклати го,

разклати го - не се дига.

Накара го самодива

да посучи още малко.

Сука, сука Марко Кралев.

Накара го самодива

да подигне пак камъко;

подигна го Марко Кралев,

подигна го, одърже го,

одърже го на ръце си,

ала не мой да го фърли.

Че си слемна самодива,

че си слемна дясна цица,

накара го да си сучи.

Сука, сука Марко Kралев.

Накара го самодива

да подигне пак камъко;

подигна го, зафърли го,

зафърли го през Дунаво,

през Дунаво, тихи Дунав...

U odlomku epske pesme možemo videti da odnos samovile odnosno samodive prema ljudima može biti prijateljski i dobromnameran. Iz ove pesme saznajemo tajnu Markove snage, koja se krije u mleku samodive koja ga je podojila najpre iz leve a potom iz desne dojke.

To se takođe poklapa sa Zečevićevim opisom u radu "Mitska bića srpskih predanja". "One su naročito sklone prema deci koja bi im se svidela, prema onome ko bi im učinio kakvu uslugu (rasprelo kosu koja je zapela u žbunje, na primer) ili prema svojim ljubavnicima. Uz pomoć vila takvi ljudi su redovno pobeđivali svoje protivnike a nisu mogli poginuti ni od zrna ni od sečiva". Upravo takav motiv nalazimo i u ovoj pesmi o kraljeviću Marku iz severne Bugarske.

Tokom svojih terenskih istraživanja koja sam još kao student vršio na prostoru Mlave zajedno sa tadašnjim mentorom etnologom Paunom Es Durlićem, po prvi put sam se sureo sa somođivom odnosno samovilom. Ona je predstavljena kao nešto što je najružnije na svetu kao što sam na početku teksta napomenu i poslednje što čovek može videti u samrtnom ropcu. Takav opis daje i sam Paun Durlić u svom online Vlaškom rečniku "Vorbar":

"Somođiva ĭe muarća, ĭa vińe la-l śe traźe să-ĭ ĭa sufļitu — Samodiva je smrt, ona dolazi kod samrtnika da mu uzme dušu Somođiva ĭe śuava măĭ urît pi lume śe uomu nu vĭađe ku uoki luĭ, pănă nu-ĭ vińe śasu muorțî — Samodiva je nešto najružnije na svetu što čovek ne vidi svojim očima, dok mu ne dođe smrtni čas la-l śe traźe, Aranźelu ku kuțîćiļi stă la piśuare, da Somođiva la kap, șî ĭel kînd întuarśe uoki pi duos ș-o vĭađe, sa taĭe đi frikă șî muare — kod samrtnika, Aranđel sa noževima stoji kod nogu, a Samodiva kod glave, i kad on prevrne oči i ugleda je, prestravi se i umre"

Na osnovu postojeće terenske građe i literature možemo zaključiti da samovila, samodiva ili somođiva povezuje balkanske narode kroz predanja, mitove i legende koji su na ovom prostoru i danas živo prisutni. Pored svega navedenog, u samovili otkrivamo i ostala demonska bića, njihov odnos prema ljudima, razloge za snagu i moć ali i odgovore na određivanje života i smrti.

Samovila predstavlja skup različitih verovanja i interpretacija životnog ciklusa. Samovila nas poput pesme povezuje u jednu bogatu lepezu narodnih običaja i verovanja koja su svojstvena Balkanu i podesća nas na kolektivnu tradiciju i bogatu nematerijalnu kulturnu baštinu.

Autor: Aleksandar Repedžić (Etnolog)

Možda će vas zanimati i:

Komentari 0

Vaš komentar je uspešno poslat i postaće vidljiv čim ga naši administratori odobre.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Inicijalizacija u toku...

Najnovije

Priroda

Nauka