Početni problemi u hrišćanskom računanju vremena bili su zakomplikovani različitim pristupima različitih hrišćanskih struja na koji način i u kojoj meri je potrebno srediti važeću jevrejsku praksu.
Za razliku od svetovnog kalendara, solarnog, ili islamskog koji je lunarni, hrišćanski crkveni kalendar zavisi i od Sunca i od Meseca. Početni problemi u hrišćanskom računanju vremena bili su zakomplikovani različitim pristupima različitih hrišćanskih struja na koji način i u kojoj meri je potrebno srediti važeću jevrejsku praksu. Naime, jevrejski zakon određivao je da se pashalno jagnje žrtvuje četrnaestog dana Nisana, prvog meseca crkvene godine koja je počinjala u proleće.
Tri kanonska jevanđelja, po Mateju, Marku i Luki, kažu da se, pošto je Hrist bio istinsko "pashalno jagnjeˮ, Poslednja (Tajna) večera dogodila na dan jevrejskog praznika Pashe, no prema Jovanovom jevanđelju bio je to dan razapinjanja na krst.
Dalje usložnjavanje predstavlja to što je jevrejski praznik mogao da bude bilo kog dana u nedelji, a većina hrišćana je želela da dan vaskrsenja bude nedelja (razapinjanje se dogodilo u petak).
Jedino su se hrišćani u Maloj Aziji, nazvani kvatrodecimani, pridržavali određenog datuma po jevrejskom kalendaru. Taj spor u vezi sa Pashom postao je predmet sporazuma, kada je episkop Smirne, Polikarp, posetio rimskog episkopa Antiketa, oko 158. godine. Dogovor je bio da se svako pridržava sopstvene prakse.
Ova, kao i druge polemike, nastavila se do Nikejskog sabora 325. godine, gde je odlučeno da se Uskrs obeležava prve nedelje posle punog meseca po prolećnoj ravnodnevici. Iako ne postoji mnogo sačuvanih odluka sa ovog sabora, iz kasnijeg pisma milanskog nadbiskupa Ambrozija saznajemo kako je ustanovljeno praznovanje Uskrsa.