Slovačka obiluje dvorcima, ali zidovi dvorca Čahtice kriju priče o ženi koju je Ginisova knjiga rekorda proglasila najmasovnijom ženskom ubicom u istoriji.
U severozapadnom delu Slovačke nalaze se ruševine zamka Čahtice. Brdo na kom je dvorac smešten obiluje retkim biljakama, pa je zbog toga proglašeno nacionalnim rezervatom prirode. Dvorac je ruševina od 18. veka kada je pretrpeo konačan poraz i pljačku, a restauriran je i otvoren za javnost 2014. godine. S druge strane zidova dvorca cvetale su jezive priče, dok je bio dom mađarske grofice Eržebet Batori, poznate i kao „Krvava Lejdi” ili „Gospođa Drakula”, što ovaj dvorac čini veoma privlačnim za turiste, ljubitelje jezivih priča.
Ginisova grofica
Ginisova knjiga rekorda proglasila je Eržebet Batori najmasovnijom ženskom ubicom ikad - smatra se da je usmrtila više od 600 mladih žena. Njena ubistva poznata su i po okrutnosti - svoje žrtve je mamila u dvorac obećanim poslom, a legenda kaže da ih je prvo prebijala - bičevima i toljagama ili ih je masakrirala.
Grofica je poznata po svojoj opsednutosti lepotom i mladošću koje je pokušavala da održi kupanjem u krvi devica.
Krvava povest o životu Eržebet Batori
Eržebet Batori rođena je 1560. godine u jednoj od najbogatijih protestantskih porodica tog vremena. Međutim, njihova plemićka krv poznata je i po brojnim incestima, koji se u legendama navode kao uzroci grofičinog devijantnog ponašanja koje je ispoljavala još u mladosti kroz iznenadne izlive besa.
Verena je sa 11 godina, a već u četrnaestoj bila je udata za mađarskog aristokratu Ferenca Nadaždija. Dvorac Čahtice dobila je kao svadbeni poklon, gde je mladi bračni par godinama živeo. Smatra se da je za vreme bračnog života imala nekoiko ljubavnika, a da je prvo dete plod romanse sa slugom. U to vreme sluge su imale status robova, pa je o njihovom životu, između ostalih, odlučivala i Eržebet.
Nakon muževljeve smrti, Krvava Lejdi je imala 43 godine i smatra se da je od tog doba počela da primenjuje jezive rituale za koje je verovala da će joj produžiti mladost i lepotu, a lista rituala je prilično uznemirujuća.
Foto: Wikimedia commons
U nekim optužbama se navodi da je svojim slugama uskraćivala vodu i da ih je terala da piju svoj urin, dok je sluškinje namazane medom izbacivala napolje kako bi ih ose, pčele, mušice i mravi ujedali. Uživala je i da masakrira sluge i mlade devojke iz sela makazama, noževima, pa čak i svojim zubima, kao i da ih gori užarenim metalom. Neke je čak i žive sahranjivala.
Njen teror je potrajao sve dok glasine o bahatom i sadističkom životu grofice nisu stigle do Eržebetinog rođaka Giorga Turzoa. Suđenje grofici sadržalo je više od 300 svedočenja. Sluge su tom prilikom izjavljivale kako ih je grofica terala da kuvaju i jedu sopstveno meso, kao i da je leševe držala danima pod krevetom i hranila ih kao da su i dalje živi.
Kako je pripadala plemstvu, grofica nije mogla da bude osuđena, ali je zato zazidana u dvorac, gde je do smrti kroz otvor dobijala samo vodu i hranu. Preminula je u 54. godini života, 14. avgusta 1614. godine.
Od stražarskog položaja na putu ka Moravskoj, preko doma za nekoliko plemićkih porodica, reputaciju dvorca najviše je obeležila zlokobna ličnost Eržebet Batori, nakon koje je i krenulo njegovo urušavanje.