Sporus je bio mladić izuzetne lepote. Zbog te lepote je i kastriran, proglašen caricom, a onda 'prebacivan' iz ruke u ruke moćnika.

Nakon smrti njegove žene Pompeje Sabine, car Neron želeo je sebi da nađe novu mladu. Mnogi su tvrdili da je upravo on bio krivac za njenu smrt, nakon što ju je trudnu pretukao posle jedne trke kočija u kojoj je izgubio. Međutim, savremeni istoričari su oprezni po ovom pitanju. Oni kažu da postoji mogućnost da car nije bio upleten u njenu smrt, već da je to bio nesrećan slučaj tj pobačaj koji je rezultirao smrću majke i bebe.
Usamljen, i kako je sam tvrdio ljudima oko sebe, jako tužan zbog smrti svoje prelepe Pompeje - koju je preoteo prijatelju Marku Salviju Otonu - za oko mu zapada mladić koji je prema antičkim izvorima izgledom podsećao na nju. Zvao se Sporus.
Vrlo brzo, Neron naređuje njegovu kastraciju, nakon čega ga ženi 67. godine n.e. i proglašava svojom caricom.
Početak Sporusovih patnji
O njegovom poreklu i pravom imenu se danas ne zna ništa. Njegov status je isto nepozaninca, iako su pojedni tvrdili da je bio rob, a drugi da je bio oslobođenik. Ime Sporus mu je najverovatnije nadenuo Neron i ono potiče od grčke reči za "seme" - što je trebalo da naglasi njegovu nesposobnost da proizvede naslednike.
"Sporusa, obučenog u odeću carice i u nosiljci, [Neron] je poveo sa sobom na dvorove i tržišta Grčke, a kasnije u Rim kroz Ulicu slika, nežno ga ljubeći s vremena na vreme," pisao je Svetonije o ovom paru.
Međutim, ako je neko pomislio da je život u luksuzu sa statusom kraljice bio dovoljan za srećan život, prevario se. Tehnički on je i dalje bio samo rob u rukama cara, a sami Rimljani nisu videli ništa neobično u tome da muškarac visokog položaja bude sa muškarcem nižeg položaja, dokle god je on dominantan partner. Samom kastracijom, Neron se obezbedio i po tom pitanju.
Postoji priča iz novogdišnje noći 68. godine, kada je Sporus navodno caru darivao prsten koji prikazuje silovanje Persefone, devojke koju je prema mitologiji bog podzemlja Had oteo da postane njegova nevesta. Značenje je najverovatnije bilo višestruko, ali glavna poruka je bila sledeća: on je sa njima na silu, kao što je i Persefona bila sa Hadom.
Ono što Sporus nije znao jeste da mu sudbina sprema mnogo mračnije dane od onih provedenih sa Neronom.
Ubistvo Nerona i prelazak u ruke drugih
Rimsko stanovništvo je uglavnom bilo nezadovoljno Neronom vladavinom. Kada je Senat Nerona proglasio neprijateljem, on je pokušao da, zajedno sa Sporusom, pobegne iz Rima. Bekstvo je bilo neuspešno, pa je car sam sebi oduzeo život kako bi izbegao javno pogubljenje.
Sporus tada prelazi u ruke šefa pretorijanske garde Nimfidija Sabina. Kako je i sam bio pretendent na presto, želeo je da nasledi sve privilegije koje je imao Neron, stoga Sporusa zadržava u ulozi žene. Međutim, kako je već postojao novi naslednik, a sam Nimfidije se nikako nije uklapao u sliku vladara - ubrzo je ubijen.
Na presto dolazi Marko Salvije Oton, prvi muž Pompeje Sabine. Suočen s tim da se u njegovim rukama nalazi mladić koji neodoljivo podseća na suprugu koju mu je preoteo Neron - uzima Sporusa za ženu. Ali prokletstvo za nesrećnog mladića se tu ne završava. Novi vladar je na vlasti proveo samo tri meseca, pre nego što je izvršio samoubistvo.
Germanik smišlja novi plan
Ulogu cara, 17. aprila 69. godine, preuzima Vitalije - kasnije poznat kao car Germanik. Samim tim činom, on nasleđuje bivšu imovinu prethodnog vladara i - Sporusa. On za razliku od svojih prethodnika nije mislio da ovaj mladić treba da postane njegova supruga, već je upravo suprotno rešio na njemu da pokaže svoju moć.
Za njega je on predstavljao prošle razvratne careve, te je želeo da ga ismeje organizovanjem predstave Persefonine otmice tokom gladijatorskih borbi. Predstava je podrazumevala nasilje, ali i javno silovanje. Sporus tada, sa nepunih 20 godina, odlučuje da sam sebi oduzme život i na taj način izbegne javno poniženje.