Fotografije iz Aušvica će možda najbolje da pokažu, da nas podsete i opomenu na jedan od najmračnijih perioda u istoriji.
Izvor: - / Mary Evans Picture Librar / Profimedia
BILO JE SEDAM SATI UJUTRU. Zarobljenici su od tri sata bili poređani u koloni čekajući prozivku. Već su bili izmučeni, a oficiri SS-a je tek trebalo da stigu kako bi počela prozivka. Prethodna četiri sata čuvari su ih terali da čuče sa podignutim rukama, a kada bi im dozvolili da ustanu, onda bi ih tukli. Zajedno sa još uvek živim zatvorenicima, stajali su i mrtvi. Kolege bi ih držale u vertikalnom položaju sve vreme.
A to je bio tek početak dana u Aušvicu, prisećao se dr Mikloš Njisli, jedan od bivših zatvorenika.
Nakon mučne prozivke, zatvorenici bi, po petoro u koloni, teškim korakom u neudobnim drvenim cipelama, hodali svako ka svom radom mestu. Ispod prugastih uniformi nisu imali donji veš, potpuno lišeni dostojanstva.
Radni dan u Aušvicu je trajao 12 sati tokom leta i nešto manje zimi. Nisu imali pravo na odmor, a jednog zatvorenika bi odredili da meri koliko dugo ostali provode vršeći fiziološke potrebe.
Druga mučna prozivka odvijala se noću.
U zavisnosti od toga šta se događalo tokom dana, nakon te prozivke su sprovođene individualne ili kolektivne dnevne kazne.
Onda bi dobijali hleb i vodu, a posle dve do tri sata bilo je vreme za spavanje u barakama ispunjenim redovima drvenih kreveta.
I sve ovo je samo nekoliko šturih rečenica koje ne mogu da opišu svu bol, strah, poniženje i patnju koju su osećali zatvorenici logora Aušvic-Birkenau.
Fotografije će možda bolje da pokažu i da nas podsete i opomenu.