Psihološki fenomen koji je prvi put definisan sedamdesetih godina prošlog veka nazvan je baš stokholmskim sindromom zbog neobičnog slučaja koji se dogodio u švedskoj prestonici.
Naime, tokom pljačke koja se 23. avgusta 1973. godine desila u Normalmstorgu, u centru Stokholma, Jan-Erik Olson uzeo je četvoro ljudi za taoce i držao ih u zatočeništvu do 28. avgusta.
Tokom tih nekoliko dana, Olson je pregovarao s policijom o uslovima po kojima će predati taoce, a zahtevao je: brz automobil, tri milion švedskih kruna, dva pištolja, dva pancira, kacige i da mu se pridruži prijatelj Klark Olofson. Ovaj se ubrzo pridružio Olsonu i taocima, a policajci su u nastavku pregovora primetili nešto što niko nije očekivao - Kristin Enmark, jedna od zarobljenih, rekla je da se oseća sasvim bezbedno s Olsonom i Olofsonom.
Štaviše, sutradan je pozvala premijera Švedske i zamolila ga ostavi nju, ostale taoce i pljačkaše na miru
Policija je konačno 28. avgusta probušila rupu u trezoru banke i priterala uza zid pljačkaše, te su bili primorani da se predaju, a niko od talaca nije bio ozleđen.
Međutim, ubrzo se javio novi problem: sve žrtve su se emotivno vezale za Olsona i Olofsona, u jednom trenutku da sarađuju s nadležnima i čak branile pljačkaše. Jan-Erik Olson osuđen je na deset godina zatvora, ali je uspeo da se viđa s pomenutom Kristin Enmark - štaviše, zbližile su se i njihove porodice.