Prvi zatvorenik je doveden u Banjički logor na današnji dan 1941. godine.
Ovaj logor je u Drugom svetskom ratu u kasarni 18. pešadijskog puka bivše jugoslovenske vojske u Beogradu osnovala nemačka okupatorska vlast.
U registar logora, koji je radio do oktobra 1944, upisano je 23.637 zatvorenika, ali se posredno može zaključiti da je broj bio znatno veći, jer je u Jajincima, gde su streljani logoraši iz tog logora, sa Starog Sajmišta i drugih zatvora ubijeno najmanje 70.000 ljudi.
Iako je Banjički logor važio kao jedan od najbolje čuvanih i najbolje obezbeđenih koncentracionih logora, petoro logoraša uspelo je da prokrči sebi put u slobodu. Prvo bekstvo je zabeleženo u januaru 1943. kada je Milka Minić, supruga visokog partijskog sekretara KPJ Miloša Minića, uspela da se izvuče iz logora. Drugo veće bekstvo zabeleženo je oktobra iste godine: iz logora su pobegli kapetan Neško Nedić, rezervni potpukovnik Ilija Orelj, student Nikola Pašić mlađi i još jedan zatvorski čuvar.
Logor na Banjici je raspušten u oktobru 1944, kada su se Beogradu približavali vojnici Crvene armije i NOVJ-a. Logorska arhiva je spaljena, a pojedine knjige logoraša spašene su samo zahvaljujući zameniku upravnika logora Radovanu Čarapiću. On je najpre pustio na slobodu uhapšenike koji su dovedeni iz Gestapoa, a zatim je dao objave o puštanju svih zatočenika koji su se nalazili u logoru.
Poslednji zatočenik napustio je logor 5. oktobra 1944.