Glečeri na italijanskim Alpima se polako otapaju i otkrivaju horore Velikog rata, očuvane skoro ceo vek.
Na prvi pogled Pejo je malo alpsko akijalište poput mnogih drugih u Severnoj Italiji. Zimi je popularno kod Italijana srednje klase, kao i kod ruskih turista čiji broj raste iz godine u godinu. Ima spa centar, prodavnice koje prodaju stotine različitih vrsta grapa (italijanskog brednija), žičaru instaliranu pre tri godine i višespratni parking za automobile u izgradnji.
Međutim u Peju, tragovi prošlosti ovog regiona nikada nisu daleko. Ako se prošetate kroz selo i prođete mali muzej posvećen Prvom svetskom ratu sa leve strane, doći ćete crkve San Roko iz XV veka sa austrougarskim grobljem i natpisa koji traži maksimalno poštovanje. Ovde je u maju 1918. godine 500 ljudi prisustvovalo sahrani dvojice vojnika koji su pali u borbi.
U Peju, imate osećaj da Prvi svetski rat nikada nije okončan. U jednom veoma stvarnom osećaju, on na neki način i dalje traje zahvaljujući prezervativnim sposobnostima leda. Pejo je nekada bio najviše selo u Austrougarskom carstvu i bilo je sedište malo poznate, ali ipak spektakularne epizode sukoba poznatog kao Beli rat.
Godine 1914. Trento, provincija u kojoj leži Pejo, i susedni Južni Tirol pripadali su Habsburzima. Italija, nedavno ujedinjena i željna da trajno odredi svoje granice, gledala je na dve provincije i Trst kao na "neiskupljene zemlje". U maju 1915, sa ciljem da ih povrati, ušla je u rat na strani sila Antante. Sukob je već besneo na zapadnom i istočnom frontu, a sada se otvorio treći. Prostirao se od Julijskih Alpa na istoku, koje Italija danas deli sa Slovenijom, do Ortler masiva blizu švajcarske granice na zapadu, što je iznosilo oko 400 kilometara.
Budući da je veći deo fronta bio na preko 2.000 metara nadmorske visine, novi vid rata se razvio. Italijani su već imali specijalne planinske jedinice – alpine, sa čuvenim perjanim kapama. Međutim, Austrijanci su stvorili slične jedinice – kajzeršucene. Imali su podršku artiljerije i inženjera koji su konstruisali celu infrastrukturu rata na ovakvim visinama, uključujući rovove isklesane od leda i rudimentarne žičare za prevoz ljudi i municije do vrhova.
Decenijama nakon primirja, svet se zagrevao i glečeri su počeli da se povlače, otkrivajući ostatke Belog rata. Materijal koji je, još od '90-ih, počeo da izranja iz planina ostao je neverovatno dobro očuvan. Među ostacima je pronađeno ljubavno pismo koje nikada nije poslato Mariji na koju je adresirano, kao i oda vaški, "prijatelju mojih dugih dana", napisana na stranici dnevnika jednog austrijskog vojnika.
Pronađena tela boraca su često mumificirana. Dva vojnika sahranjena prošlog septembra bili su plavokosi i plavooki Austrijanci od 17 i 18 godina, koji su umrli na glečeru Presena i sahranjeni naglavačke od strane svojih saboraca u pukotini u ledu. Obojica imaju ranu od metka na lobanjama. Jedan je još uvek držao ušuškanu kašiku u svojim gamašnama – uobičajena praksa među vojnicima koji su išli od rova do rova i jeli iz zajedničkih posuda. Kada ih je Franko Nikolis iz Kancelarije za arheološku baštinu u pokrajinskoj prestonici Trentu video, rekao je da je prvo pomislio na njihove majke.
"Deluju savremeno. Došli su sa leda, kao što su i otišli. Po svemu sudeći njihove majke nikada nisu otkrile sudbinu svojih sinova", rekao je Nikolis.
Jedna od neobičnosti Belog rata bila je da su i alpini i kajzeršuceni regrutovali lokalne ljude koji su poznavali planine, što znači da su veoma često znali jedni druge. Ponekada je lojalnost cepala porodice. "Postoje mnoge priče koje govore da su ljudi čuli glasove braće ili rođaka kako odjekuju u jeku bitke", rekao je Nikolis.
Za obe strane najgora protivnica bila je zima, koja je ubila više ljudi od same bitke. Na tim visinama, temperatura može da padne i do 30 stepeni ispod nule, a "bela smrt" – lavina – progutala je na hiljade života.
Stanovnici Peja su preživljavali ove priče zbog toga što su, za razliku od stanovnika drugih sela na frontu, bili ostavljeni. "Car je naredio da ovo selo ne bude evakuisano", rekao je Anđelo Dalpez, gradonačelnik Peja i dodao: "Kao najviše selo u carstvu, ostavljeno je kao simbol – poruka ostalima." Radili su kao portiri i dobavljači hrane. Brinuli su se o povređenima, sahranjivali mrtve i bili su svedoci prepravljanja pejzaža njihovih predaka (granatiranje je snizilo vrh jedne planine, San Mateo, za 6 metara).
Godine 1919. Sporazumom u Sen Žermenu Trento je pripao Italiji. "Nije bilo nikakvih sukoba", rekao je Nikolis i dodao: "Nije bilo revolucija. Bila je to potpuno glatka tranzicija." Ljudi su se ovde uvek osećali posebno, u svojm planinama ograničenom regionu, a nova italijanska vlast im je dala određen stepen autonomije. Nastavili su da piju grapu, jedu knedle i govore italijanski (koji je bio jedan od dvanaest zvaničnih jezika u carstvu), ali nikada nisu zaboravili svoju istoriju. Mnogi njihovi rođaci borili su se na strani Habzburga, a kada su vojnici počeli da izranjaju ispod leda, gledali su na njih kao na svoje pradede i čukundede.
To je postalo jasno 2004. godine, kada je Mauricio Vićenci, lokalni vodič i direktor ratnog muzeja u Peju, čija se porodica borila na strani Austrijanaca, nabasao na mumificirane ostatke tri habzburška vojnika koji su visili naglavačke iz ledenog zida blizu San Matea – na 3.700 metara nadmorske visine, prizor jedne od najviših bitaka u istoriji. Trojac je bio nenaoružan i imali su zavoje u džepovima, što ukazuje da su bili nosioci nosila koji su poginuli u poslednjoj bici na planini, 3. septembra 1918. Kada je patolog dobio dozvolu da prouči njihova tela, kako bi razumeli mumifikacijske procese, bilo je negodovanja među lokalnim stanovništvom da su mrtvi oskrnavljeni.
Tri vojnika sada leže na groblju San Roko pored dvojice sa glečera Presena, u pet neobeleženih grobova. Svi su prošli kroz laboratoriju forenzičkog antropologa Danijela Gaudina i njegovog tima u Vićenci. Njegov prioritet je da imenuje mumificirane vojnike ukoliko može. To mu retko polazi za rukom, iako uspeva da izvuče skoro celu DNK, zbog toga što kontekstualne informacije o tome u kakvim okolnostima su umrli nedostaju, što znači da ne može da locira potencijalne žive rođake kako bi mogao da pronađe vezu.
Vićenci je 2005. započeo istraživanje lokaliteta pod imenom Punta Linke, skoro 2.000 metara iznad Peja. Pronašao je prirodnu pećinu u ledu i materijal razbacan na površini – čelične kacige, slamnate kaljače, kutije sa municijom – i shvatio da postoji nešto ispod. Sa prijateljima iz Peja, entuzijastima Velikog rata, istraživao je. Dve godine kasnije Nikolisov tim je stigao i zajedno su iskopali drvenu kabinu jedne od žičara koje su dostavljale vitalne zalihe jedinicama.
Kabina je sagrađena na stenovitom vrhu Punta Linke, a iza nje je bio tunel koji prolazi oko 30 metara kroz planinu. Kada je tim prvi put pronašao tunel, koji je čovekove visine, bio je zatrpan ledom koji je raščišćen uz pomoć ogromnih ventilatora. Tokom rata drveni sanduci su bili postavljeni na žičaru i gurnuti kroz tunel pre nego što su pokrenuti za poslednju fazu svog putovanja – impresivni 1.200 metara visoki skok – uz pomoć neosigurane žičare, preko glečera na liniji fronta. Pored izlaza iz tunela postojao je prozor kroz koji se prostire prelep pogled i kroz koji se mogao pratiti put sanduka.
U kabini se nalazi Sendling motor, napravljen u Minhenu, demontiran po odlasku Austrijanaca i sada obnovljen. Arheolozi su ostavili na mestu tri dokumenta koja su pronašli pričvršćena za zid: rukom napisano uputstvo za rukovanje motorom, stranicu ilustrovanih bečkih novina na kojoj su prikazani stanovnici Beča kako stoje u redovima za hranu i čestitka upućane hirurgu inženjerskog korpusa, Georgu Kristofu, od njegove žene iz Bohemije. Na čestitki se nalazi žena koja mirno spava i potpis na češkom: "Tvoja napuštena ljubavnica".
U svojoj laboratoriji u Trentu, Nikolis i njegov kolega Nikola Kapeloca drže ljubavno pismo napisano za Mariju, koje je pronađeno u kutiji za pisma koja su trebala da budu poslata, na Punta Kadini (3.500m) i datiraju iz kasne 1918. godine. Arheolozi neće otkriti sadržaj pisma sve dok ne pronađu Marijinu porodicu. "Možda je neprijateljstvo okončano pre nego što su mogla biti poslata", rekao je Nikolis. Ostali nalazi uključuju delove novina štampanih na ćirilici. Ruski turisti koji danas posećuju Pejo možda ne znaju, ali drugi Rusi su bili ovde pre njih – zatvorenici dovedeni sa istočnog fronta, koji su korišćeni kao tovarne mazge ili za rad na pravljenju slamnatih kaljača koje su štitile austrijska stopala od promrzlina.
Ratni muzej u Peju upotpunjuje sliku. U njegovim vitrinama nalaze se hirurški instrumenti primitivnog izgleda, koje je možda Kristof koristio, brojanice, porcelanske cevi nalik saksofonima i ukrašene u tirolskom stilu, kao i "rovovska umetnost" isklesana od delova granata. U periodu gladi, nakon primirja, seljani su lutali kroz planine u potrazi za materijal koji bi prodali ili ponovo koristili kako bi se spasili. Neke stvari su čuvali kao suvenire, donirajući ih muzeju kada se otvorio pre 10 godina. "Oni posmatraju muzej kao zajedničku imovinu", rekao je Dalpez i dodao: "Ponosni su na to."
Više od 80 vojnika koji su pali u Belom ratu izbili su na svetlost dana u protekloj deceniji. Sigurno ih ima još, ali jedno telo nastavlja da "beži" spasiocima. Telo dvadesetčetvorogodišnjeg kapetana Arnaldo Bernija koji je vodio Italijane u osvajanje San Matea 13. avgusta 1918. Bernijeva priča ilustruje tragediju rata gde su, kako objašnjava britanski istoričar Maks Tompson u svojoj knjizi iz 2008. godine, herkulovski podvizi u Belom ratu proizveli sitne teritorijalne dobitke, koje niko ispod njih nije ni primećivao.
Nakon pobede, u pismu koje je izgleda nekako promaklo cenzuri, Berni se požalio na odnos štampe. "Postoji kratak i zbunjujuć opis naše bitke, koja je ustvari bila briljantna i sa veoma malim gubicima... Novinari ne dolaze do nas na tako velikim visinama, tako da ogroman napor naših ljudi ostaje nepoznat." Poginuo je tri nedelja kasnije kada su Austrijanci – na putu za ponovno osvajanje San Matea – ispustili granatu na pukotinu u kojoj se sakrio. Dva meseca kasnije, Italijani su naneli silovit udarac austrougarskim ratnim naporima kod Vitorio Veneta, na venecijanskoj ravnici i rat je završen.
Bilo je nekoliko pokušaja da se pronađe Berni, prvi od strane njegovih ljudi, potom od strane njegove posvećene polusestre Margatite – nekada žgoljave devojčice koju je nazivao Koščica – koja je dugo nakon rata organizovala godišnja hodočašća u planine i na kraju od strane Vićenca, Kapeloce i drugih koji su se 2009 spustili u jednu pukotinu gde je junak skoro sigurno dočekao svoju smrt. Nisu pronašli nijedan njegov trag, ali Kapeloca nije zaboravio ovo iskustvo. "Bili smo u stanju da hodamo horizontalno veoma dugo. Sećam se boje leda – plave i ljubičaste."
U leto 2013, pre nego što je sneg pao, Nikolisov tim je načinio poslednji potez u restauraciji stanice na Punta Linkeu. Idućeg leta, neustrašivi planinari moći će da posete ovaj spomenik i da osete "miris rata". Ponekad, kaže Nikolis, gleda kroz prozor na Punta Linkeu i pokušava da vidi planine onako kako su ih videli vojnici. Oni, poput Kristofa, koji su došli iz udaljenih krajeva carstva, su sigurno bili začuđeni borbom za ovu negostoljubivu divljinu. Za druge, lokalne gorštake, planine su bile nagrada, a car apstrakcija za koju se očekivalo da treba da se bore protiv ljudi sa kojima su se peli čitavog života.
U oba slučaja, veruje, planine su simbolizovale smrt pre nego lepotu. "Sneg je zaista znak žalosti", napisao je Đuzepe Ungareti, italijanski ratni pesnik 1917. godine. Gradonačelnik Peja ima drugačiji pogled na stvari. Na sahrani para iz Presene, tri himne su intonirane – italijanska, austrijska i "Oda radosti". "Ljudi koji su se ovde borili bili su Evropljani pre svog vremena", rekao je on.