Još
Dodatno

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kralj Osvald Belo Sečivo: Priča o anglosaksonskom svecu koji je bio inspiracija za Tolkinovog Aragorna

Kralj Osvald, vladar Nortumbrije iz VII veka možda nema britansko ime, ali je bio čovek koji je pomogao da se Britanija ujedini i da Englezi prime hrišćanstvo.

  Izvor: Foto: Wikimedia Commons

Osvald je bio prognan kao mladić, pre nego što se vratio u svoju domovinu da traži svoje pravo prvenstva i postane kralj – avantura koja je očigledno inspirisala Džona R.R. Tolkina da stvori lik Aragorna iz Gospodara prstenova.

Maks Adams, gostujući saradnik na Univerzitetu u Njukaslu, napisao je biografiju Osvalda koja navodi da je kralj, koji je kasnije poštovan širom Evrope kao svetitelj i mučenik, bio ključna ličnost u obnovi engleske države nakon pada Rimskog carstva.

  Izvor: Profimedia/Shutterstock
LINDISFARN RUKOPIS
Zapanjujuće: Početak jevanđelja Svetog Mateja iz Lindisfarn rukopisa, pisanog u nortumbrijskom manastiru manje od jednog veka od smrti Osvalda.
Foto: Wikimedia Commons

POGLEDAJTE GALERIJU FOTOGRAFIJA

Kralj na severu

Knjiga pod nazivom "Kralj na severu" opisuje kako je Osvald Iding rođen u kraljevskom domu Bernicije, kraljevstva koje se nalazilo na teritoriji današnjeg Nortumberlanda, Darama i Jugoistočne Škotske.

Njegov otac Etelfrit ujedinio je Berniciju i Deiru, teritoriju približno jednaku današnjem Jorkširu, kako bi stvorio Nortumbriju. Međutim, 616. godine Etelfrit je poginuo u boju, a njegov sin dvanaestogodišnji Osvald je prinuđen da napusti Englesku i skloni se u Zapadnu Škotsku.

Novi kralj Nortumbrije, Edvin, bio je daleki rođak Osvalda, što ne bi spasilo mladog princa od besa vladara spremnog da eliminiše sve potencijalne rivale.

Skoro dve decenije, Osvald je odrastao u Kraljevstvu Dal Riada koje je zauzimalo teritoriju današnje zapadne obale Škotske i deo Alstera, a u kome se govorio irski jezik.

Presudan trenutak za budućnost Britanije dogodio se tu, u manastiru Ajona, na Hebridima, gde je dotadašnji germanski paganin Osvald prihvatio hrišćanstvo.

U tom kraljevstvu je Osvald takođe stekao reputaciju ratnika, ratujući zajedno sa svojim keltskim domaćinima. Prema rečima Adamsa, dobio je i nadimak Vajtblejd (Whiteblade - belo sečivo).

Kada je Edvina ubio kralj Velsa 633. godine, Osvald je procenio da je vreme da povrati kraljevstvo za koje je rođen da vlada i naredne godine je poveo vojsku na jug.

Pre susreta sa neprijateljem u bici, princ je podigao krst na mestu Hevenfild (Heavenfield - rajsko polje), blizu Hekshama u Nortumberlandu i pomolio se Svetom Kolumbi zavetujući se da će podići manastir ukoliko mu se molitve usliše.

Bio je uspešan u bici i konačno je postao kralj Nortumbrije sa 30 godina. Vremenom je proširio svoju moć, postao vrhovni gospodar cele Engleske i primao je danak od Škota i Velšana, navode anglosaksonski izvori.

Kulturno-politički uticaj i zaostavština

Međutim, Adams tvrdi da Osvaldovo najveće dostignuće nije političko, već kulturno – ispunivši svoj zavet dat Svetom Kolumbi, kralj je podigao nov manastir, naseljen irskim monasima, na ostrvu Lindisfarn.

Zajednica je danas poznata po Lindisfarn jevanđelju, jednim od najveličanstvenijih rukopisa u istoriji, ali Adams insistira da je njen značaj, kao prve verske institucije koju je ustanovio engleski kralj, mnogo veći.

"To je prva državna institucija posle rimskih. Osvald je kralj koji je prvi učinio Britaniju hrišćanskom, kada je vezao crkvu za državu", rekao je Adams.

Tradicija državne podrške religiji započeta u Lindisfarnu odgovorna je za mnoge ključne momente u britanskoj istoriji, od krstaških ratova do reformacije.

Osvald je takođe imao uticaj na engleski pejzaž, razvijajući jedinstveni dvorski kompleks u Jeveringu, nekoliko kilometara od današnje škotske granice.

Otkriveno je da je ovo uporište, zauzimano od strane nekoliko generacija Nortumbrijskih kraljeva, imalo ne samo dvoranu za ispijanje alkoholnih pića koje mnogi vezuju za srenjevekovni period, već i bizarnu "tribinu" gde su kraljevi mogli da pričaju sa svojim podanicima.

Osvald je vladao osam godina, pre nego što je ubijen u Bici kod Maserfilda od strane paganskog kralja Pende, koji je vladao susednom Mersijom.

Pod normalnim okolnostima mračnog srednjeg veka, njegova pogibija bi značila kraj Nortumbrijskog kraljevstva, ali zahvaljujući Osvaldovim institucijama, njegov mlađi brat Osvig bio je u stanju da preuzme dužnost, a da država opstane netaknuta.

"Prvi put se javlja ideja da država može da nadživi kralja, što je početak sveta u kome danas živimo", kaže Adams.

Uprkos Osvaldovom značaju u stvaranju začetka engleske vlade, znamo veoma malo o njemu kao pojedincu. Beda Poštovani, veliki istoričar koji nam je preneo sve što danas znamo o sedmovekovnoj Engleskoj, bio je više zainteresovan za religijske kontroverze nego za ličnosti kraljeva.

"Ne znamo koliko je visok bio, niti kako je izgledao", rekao je Adams i dodao: "Izgleda nam magičnije zbog toga što ne znamo kakav je nasilnik verovatno bio."

Osvald nije jedini anglosaksonski kralj koji je pomogao u stvaranju sveta u kome danas živimo. Ofa od Mersije, Alfred Veliki i Etelred Nespremni su barem jednako učestvovali u tome, ali Adams kaže da je Osvald savršen primer sudara vrednosti koje su obeležile prelaz iz davne prošlosti u Englesku kakvu danas znamo.

U "Kralju na severu", Adams piše: "U Osvaldu su paganin i hrišćanin, britansko i germansko, sakralno i vremensko zajedno spojeni kao ni u jednom drugom kralju tokom ranog srednjeg veka."

Inspiracija za pisce i druge

Kao stanovnik dalekog severa Engleske, autora je Osvald privukao zbog mogućnosti da ponovo prođe pejzažom u kom je živeo, bilo odlaskom u Lindisfarn (poznat i kao Sveto ostrvo) i zamak Bamburg, bilo mapiranjem malih centara moći koji su određivali kako će ljudi živeti.

Jedan drugi pisac koji je izgleda bio inspirisan pričom o Osvaldu je Tolkin. Kada nije bio zauzet pisanjem svojih priča iz Srednje zemlje, Tolkin je bio profesor anglosaksonskog na Univerzitetu u Oksfordu.

Adams veruje da su Osvaldov povratak u domovinu nakon dugog izgnanstva i osvajanje prestola hrabrošću u boju bili inspiracija za lik Aragorna, koji se pridružuje hobitu Frodu na putovanju za uništenje prstena pre nego što se vrati u Gondor, zemlju svojih predaka i postane kralj.

"Tolkin je veoma upoznat sa pričom o Osvaldu. On predstavlja idealan herojski tip. Ideja o povratku pravednog junaka je apsolutni centar Tolkinovog rada", kaže Adams.

Prema Adamsu, obojica (Osvald i Aragorn) ispunjavaju univerzalnu ljudsku potrebu – žudnju za povratkom, koja i danas može biti snažan podsticaj za moderne sportiste u poznate ličnosti.

Dok je danas sedmovekovni kralj veoma malo poznat, Osvald je nekoliko vekova bio poznat širom Evrope nakon svoje smrti, ne kao vladar, već kao svetac.

Osvaldova zaostavština ostala je kroz srednji vek, a njegove mošti su raštrkane širom Evrope i predstavljaju blago za verske zajednice koje ih drže.

POGLEDAJTE GALERIJU FOTOGRAFIJA

Možda će vas zanimati i:

Povezane vesti

Povezane vesti

Komentari 0

Vaš komentar je uspešno poslat i postaće vidljiv čim ga naši administratori odobre.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Najnovije

Priroda

Nauka