Svakih 14 dana nestane po jedan jezik. Do početka sledećeg veka verovatno će iščeznuti skoro polovina od otprilike 7.000 jezika koji se govore na planeti, jer mnoge zajednice daju prednost engleskom, mandarinskom ili španskom u ...
Tuvanski
Saosećanje – hoj edi
Jednog jutra tokom rane jeseni Andrej Monguš i njegovi roditelji pripremaju večeru, tako što izdvajaju crnoglavu ovcu debelog repa iz stada i okrenuću je na leđa na ceradi prostrtoj ispred tora. Dom porodice Monguš nalazi se u sibirskoj tajgi, na obodu beskrajnih stepa. Odmah iza horizonta je Kizil, prestonica Tuvanske Republike, koja je deo Ruske Federacije. Žive u blizini geografskog središta Azije, ali lingvistički i lično gledano, ova porodica pripada graničnom području, liniji između savremenog i tradicionalnog. Tuvanci su od pamtiveka nomadski stočari koji sele svoj aal (logor od jurti) i svoje ovce i krave od pašnjaka do pašnjaka, sa promenom godišnjih doba. Andrejevi roditelji dolaze u svoj seoski aal posle rada u gradu, pa govore i tuvanski i ruski. Andrej i njegova supruga govore i engleski, koji uče pomoću komadića papira sa natpisima na engleskom zalepljenim na gotovo svim predmetima u njihovoj modernoj kuhinji u Kizilu. Oni rade kao muzičari u Tuvanskom nacionalnom orkestru, ansamblu koji na tuvanskim instrumentima svira tradicionalne melodije u simfonijskim aranžmanima. Andrej je majstor najkarakterističnije tuvanske muzičke forme: grlenog pevanja, ili houmeži.
Pogledajte galeriju: Glasovi koji zamiru
Kad pitam studente na Univerzitetu u Kizilu koje tuvanske reči su neprevodive na engleski ili ruski navode mi houmeži, jer je to pevanje toliko sraslo sa tuvanskim okruženjem da ga samo domorodac može shvatiti, kao i hoj edi, tuvanski metod klanja ovaca. Ako se klanje stoke može smatrati delom ljudske bliskosti sa životinjama, onda je hoj edi neuobičajeno intimna varijanta. Kroz mali prorez na koži ovce Tuvanac prstima pokida njenu vitalnu arteriju, pa životinja brzo gubi svest i umire bez ikakvog uzbuđenja, toliko smireno da morate protrljati oči u neverici da li je ovca zaista mrtva. Na jeziku tuvanskog naroda hoj edi ne znači samo klanje, već i milost, humanost, ceremoniju tokom koje porodica zakolje, odere i tranžira ovcu, usoli njenu kožu, spakuje meso, napravi kobasice od sačuvane krvi i očisti iznutricu – toliko pedantno da se sve obavi za dva sata (kao što su Mongušovi jutros radili), u svečanoj odeći, bez ijedne prolivene kapi krvi. Hoj edi podrazumeva odnos prema životinjama koji odslikava karakter čoveka. Kao što objašnjava jedan od studenata: "Kad bi Tuvanac ubio životinju onako kako ih ubijaju drugde" – pištoljem ili nožem – "uhapsili bi ga zbog okrutnosti."
Tuvanski je jedan od mnogih malih jezika u svetu. Planetarna populacija od sedam milijardi ljudi govori oko 7.000 jezika, pa statistički gledano svaki jezik govori u proseku oko milion ljudi. Međutim, kao u i životu, ni među jezicima nema jednakosti. Oko 75 odsto ljudi u svetu govori nekim od 85 najvećih jezika, dok 3.500 najmanjih jezika koristi svega 8,25 miliona govornika. Tako, dok engleski kao svoj prvi jezik govori 328 miliona ljudi, a mandarinski 845 miliona, tuvanski u Rusiji ima samo 235.000 govornika. Lingvisti smatraju da će do početka sledećeg veka možda nestati skoro polovina postojećih jezika. Više od hiljadu jezika je na spisku kritično ili ozbiljno ugroženih – na samoj ivici izumiranja. U dobu sve globalizovanijeg, povezanijeg i homogenizovanijeg sveta jezici koji se govore po zabačenim oblastima više nisu zaštićeni državnim granicama ili prirodnim preprekama od uticaja jezika koji dominiraju svetskim komunikacijama i trgovinom. Mandarinski, engleski, ruski, hindu, španski i arapski jezik kao da prodiru do svakog seoceta, gde se žestoko bore za svaku kuću u kojoj se govori tuvanskim, janomamskim ili altajskim jezikom. Roditelji po plemenskim selima često podstiču svoju decu da odbace izolovani jezik svojih predaka i usvoje jezike koji im pružaju šansu za bolje obrazovanje i uspeh u životu.
Ko sme da im zameri zbog toga? Pojavom televizije i njenog glamuroznog globalnog materijalizma, popularizacijom potrošačkog mentaliteta, taj trend je sve teže zaustavljiv. Napredak, po svemu sudeći, govori engleski. Jedan lingvista je, u pokušaju da pruži definiciju jezika, dao čuvenu duhovitu izjavu da je jezik zapravo dijalekt koji iza sebe ima vojsku. Ali nije naglasio da su neke vojske opremljenije od drugih. Danas je svaki jezik koji ima svoj televizijski kanal i svoj novac u poziciji da satre one koji to nemaju, pa tako Tuvanci moraju da govore ruski i kineski ukoliko žele da sarađuju sa okolnim svetom. Upliv ruskog u Tuvi se očituje u govoru one generacije Tuvanaca koja je odrasla sredinom XX veka, kad je bilo uobičajeno govoriti, čitati i pisati na ruskom, a ne na svom maternjem jeziku.
Ipak, tuvanski jezik se još dobro drži u poređenju sa nekim drugim najugroženijim jezicima od kojih su pojedini spali na hiljadu govornika, ili svega nekoliko, ili čak samo jednog govornika. Jezici kao što je vintu, domorodački jezik iz Kalifornije, ili silec dini iz Oregona, ili amurdački, narečje Aboridžina sa severa Australije, svedeni su na svega jedno-dvoje pravih ili delimičnih govornika. Poslednji govornici tih jezika nemaju s kim da razgovaraju i osećaju se neizrecivo usamljeno.
Savremeni lingvisti uviđaju brzinu odumiranja malih jezika. Dok žure da kataloški zabeleže i opišu one najugroženije, suočavaju se sa pitanjima prave vrednosti i upotrebljivosti tih jezika. Da li svaki jezik u sebi sadrži neka nezamenjiva znanja od opšte koristi? Ima li u jeziku nekih kulturnih aspekata koji se ne mogu očuvati u prevodu na dominantni jezik? Koje dragocene uvide čovečanstvo gubi sužavanjem lingvističke raznovrsnosti?
Tuvanski, srećom, nije više među najugroženijim jezicima u svetu, ali lako je mogao da bude. Posle raspada Sovjetskog Saveza ovaj jezik se stabilizovao. Sada raspolaže dobro opremljenom vojskom – doduše, ne još televizijskom stanicom ili sopstvenom monetom, ali ima dnevne novine i respektabilnih 264.000 govornika (uključujući one u Mongoliji i Kini). Ali zato je susedni jezik iz Sibira, tofanski, sveden na nekih tridesetak govornika. Slučaj tuvanskog jezika je važan da bismo razumeli još jedno pitanje sa kojim se suočavaju lingvisti: Zbog čega jedan jezik opstaje, a drugi zamire i iščezava?