Arheolozi su na jugu Španije otkrili megalitski kompleks za koji veruju da je jedan od najvećih do sada otkrivenih u Evropi.

Zemljište u blizini reke Gvadijane se nalazi u najjužnijoj španskoj provinciji Huelvi koja se graniči sa Portugalom, a 1.500 hektara je prema navodima istraživača prvobitno bilo namenjeno za sadnju avokada. Međutim, nakon ispitivanja sastava tla otkriveno je da se ispod površinskih slojeva kriju megalitne kontrukcije.
"Ovo je najveća i najraznovrsnija kolekcija stojećeg kamenja grupisanog zajedno na Iberijskom poluostrvu", rekao je Hoze Antonio Linares, istraživač sa Univerziteta Huelva i jedan od tri direktora projekta. Nakon analiza ustanovljeno je da ovaj lokalitet predstavlja jedno od centralnih megalitskih mesta u Evropi iz druge polovine šestog i kraja petog milenijuma p.n.e..
Najčešći nalaz predstavljaju vertikalni kameni monoliti čija visina varira od 1 do 3 m, ipak pored njih su sporadično otkopavani i dolmeni, klasične humke ali i kutije nalik kovčezima koje istraživači nazivaju cisterne i ograde. Poređenja radi na megalitskom lokalitetu u oblasti Karnak koji je otkriven u severozapadnoj Francuskoj, iskopano je oko 3.000 uspravnih kamenih megalita.
Istraživači ističu da je najupečatljivija karakteristika ovog lokaliteta pronalazak raznolikih megalitskih elemenata koji se nalaze grupisani na jednoj lokaciji, ali i njihova dobra očuvanost. Jedan od vođa projekta Primavita Bueno sa Univerziteta Alkala iz Madrida objašnjava:
"Pronalazak poravnanja i dolmena na jednom mestu nije baš uobičajen. Ovde možete pronaći zajedno nekoliko elemenata, što je veoma upečatljivo".
Poravnanje predstavlja linearni raspored uspravnog kamenja duž zajedničke ose, međutim ovde su nađeni i rasporedi u vidu krugova u kojim se nalaze i dolmeni - vrsta megalitskog groba obično napravljenog od dva ili više uspravna monolita sa još jednim ravnim kamenom koji se nalazi na njihovom vrhu.
Većina menhira - kameni pilir na zemlji - je grupisana u 26 kružnih linija na vrhovima brda sa kojih se pruža pogled na istok i na izlazak sunca, odakle su praistorijski ljudi mogli da prate letnje i zimske solsticije, ali i prolećne i jesenje ravnodnevice kako tvrde istraživači.