Vekovima unazad stanovnici španskog sela Gvadiks žive u kućama koje su ukopane u pećine ispod zemlje.
Pećine su dugo pružale skrovišta ljudima širom sveta. U južnoj Španiji, kamene formacije su u početku služile kao zaštita od jakih oluja i od životinja grabljivica. Kasnije su poslužile za zaštitu od religioznih i rasnih progona. Sada su ove strukture dom jedinstvenim, tihim, ponosnim zajednicama koje su zamenile savremeni život za mirnu usamljenost planine.
Za čileansku fotografkinju Tamaru Merino, koja fotografiše stanovnike pećina širom sveta, to je istorijska i surova veza između prirode i njenih žitelja. "Oduvek me je fascinirao način kojim se ljudi odnose prema zemlji i životnoj sredini i kako to utiče na njih", kaže Merinova.
U drugom delu njenog tekućeg projekta - od kojih je prvi odveo u australijski grad opala Kuber Pedi (Coober Pedy) - Merino je provela dve nedelje u španskoj Andaluziji kako bi dokumentovala priče o onima koji žive u pećinama u ovoj oblasti. "Najvažnije mi je bilo da nemam nikakve predrasude", kaže ona. "Volim da sedim sa ljudima i slušam njihove priče".
U gradiću Gvadiks, u istočnom delu provincije Granada, domu oko 2000 podzemnih kuća, pronašla je stanovnike koje nastavljaju poljoprivredni život kakav postoji već 500 godina.
"Oni i dalje žive sa životinjama u pećinama", kaže Merinova.
Pogledajte fotografije u galeriji:
Dalje duž doline Sakromonte, pećine su ušuškane iznad grada Granada, koji je tačka mešanja kultura i etničkih zajednica. Na izolovanijoj teritoriji, u gornjoj regiji planine, uglavnom se nalaze nezakoniti stanari, a mnogi od njih su doseljenici bez dokumenata. U međuvremenu, donji deo je uglavnom dom legalnih stanovnika koji su prihvatili pećinski život zbog ekoloških i kulturoloških razloga, kaže Merinova.
Sakromonte je rodno mesto španskog flamenka, plesa koji je nastao u španskim gitano ili romskim zajednicama. Mnogi članovi zajednice, poput Enrika Amaja, i dalje žive u pećinama zbog poštovanja svoje kulture.
"Rođen sam u pećini sa životinjama i zverima", kaže Amaja, čija porodica živi u pećinama Sakromontea već šest generacija. Njegovi preci su bili tvorci zambra flamenka, prvi put izvedenog u tim pećinama pre više od 500 godina.
Amaja je počeo da pleše sa samo tri godine. Za njega, izvođenje flamenka i recitovanje gitano poezije, na ovom mestu punom lične istorije, stvara moćnu konekciju sa svojim precima. "Osećaj je čist i svež", kaže on. "To je kao da odete ispod vodopada u četiri ujutru i stavite glavu unutar vode".
Tokato Lopez je takođe stanovnik pećine - njegova porodica živi u pećinama Gvadiksa četiri generacije. Pećine pružaju sklonište od nepodnošljive letnje vrućine, ali što je važnije, pružaju osećaj duboko ukorenjene zajednice. Uprkos odrastanju u siromaštvu - on bi sa svojom sestrom hodao do grada udaljenog oko četiri kilometra kako bi prosili za hranu - ima čvrstu privrženost prema svojoj kući.
"Veoma sam ponosan što sam iz pećine i što još uvek živim u pećini", kaže otac četvoro dece i dodaje: "Umreću u pećini".