Pre sahranjivanja, jedan indonežanski narod sprovodi jedinstvene običaje...
Ako biste se našli u Tana Toradži na poluostrvu Južni Sulavesi u Indoneziji, prvo što biste primetili jesu krovovi koji podsećaju na čamce. Na spoljašnjim zidovima su nagomilani rogovi bizona, koji simbolišu bogatstvo porodice. Ova oblast ne liči ni na jednu drugu u Indoneziji, a najneobičnije su kuće tangkonan – one koje su rezervisane za smrt.
Iako su pretežno hrišćani, stanovnici poluostrva i dalje neguju animističke poglede na smrt, koji se oslikavaju u ispraćanju mrtvih kroz specifične ceremonije koje traju i po nekoliko dana.
Tangkonani su porodične kuće u kojima, obično, niko ne živi. Naime, ove kuće služe za čuvanje balsamovanih tela pokojnika dok porodica na skupi dovoljno novca za sahranu (koja košta i do nekoliko hiljada američkih dolara!).
Tradicionalno, u periodu pre sahrane, porodica preminulog i dalje smatra živim, ali bolesnim. Članovi porodice presvlače telo svakoga dana i redovno mu služe obroke.
I sama sahrana je specifična. Na nju dolazi šira porodica i drugi meštani oblasti i donose poklone koji simbolišu žrtve. Priča se da se u nekim mestima šaman na telo baci čini, pa se mrtvaci dižu sami odlaze do svojih grobova, kao zombiji.
Stanovnici Tana Toradže čvrsto veruju u zagrobni život, pa svoje pokojnike sahranjuju u pećinama s oruđem koje će im biti neophodno. U ovakvim pećinama možete videti i istrulele sanduke i leševe stare do hiljadu godina, prekrivene cigaretama i ostalim stvarčicama koje porodica donosi kada obilazi pokojnika.
Međutim, u nekim mestima umesto pećina postoje mauzoleji, što dokazuje da se običaji, baš kao i ljudi, menjaju sa vremenom.
Pročitajte i reportažu Amande BenetIndonežansko ostrvo Sulavesi: Tamo gde smrt ne znači zbogom